Na rubu slikovitog gorskokotarskoga gradića dugo već stoji raspelo, obično, na prvi pogled nekako neugledno. Zastire pogled na baju krupnog otpada koja stoji postrance, a otvara vidik prema njivama i šumama. U nečemu je ovo raspelo ipak posebno: na pomalo predimenzioniranom trolisnom križu Isusov je lik dodatno pričvršen ogromnim klinom koji mu prolazi doslovno kroza srce. Vjerojatno su lik gorski vjetrovi vremenom rasklimavali, a zimi ga težina snijega i leda opasno njihala. I dosjetio se neki spretni crkvenjak ili angažirani laik da ga grubo dodatno pričvrsti, više apokrifno nego evanđeoski, kako nitko i ništa više ne bi moglo Isusov lik odvojiti od križa. Čak ni rimski vojnik s kopljem ne bi tu više imao posla.
A zakivaju ga danas i probadaju kroza srce na rafiniranije načine: prikivaju ga uza svoje političke ideje, razvikani je uzor sterilne humanosti u vremenu nehumanom i mučnom. Poštapalica je ljudima za opravdavanje njihovih zabluda i nastranosti – prečesto i psovka iz očaja, bijede ili obijesti, svejedno. Popularno je danas ukrašavati svoje rečenice pokojim namjernim spomenom Isusa, pogotovo u hrvatskoj javnosti; argumenti tada kao da snažnije odjekuju, a reputacija bi trebala biti zagarantirana. I zato ga treba držati uza se dobro pričvršćenoga, poput bedža na odjeći ili privjeska na ključu, da šuti i uvijek bude tu pri ruci – jer, kao da je najkorisniji kada je dobro prikovan na takvom nekom križu koji je, uostalom, i simbolom kršćanstva.
Isus trajno prikovan uza križ odraz je,međutim, i zaborava ljudskoga i božanskoga – bez obzira na to prepoznaje li se taj zaborav prašinom neotvaranih biblija, izlizanim pučkim pobožnostima i vjerskim konzumerizmom ili pak bezbojnim ignoriranjem s najviših političkih instanci.
Prvoga srpnja pristupamo Europskoj uniji. Svojedobno se – premda i neprimjereno, budući da je bila riječ o dokumentu političko-institucionalne naravi – zamjeralo preambuli Ustava Europske unije što se ne poziva na kršćanske temelje, nego samo na „kulturno, vjersko i humanističko nasljeđe". Ne bi li, međutim, bilo kakvo „prikivanje" Isusa i kršćanstva u dokumente i propise bio još jedan „čavao u srce", dok bi sam Učitelj sa šačicom sljedbenika lutao negdje magistralnim cestama, neprepoznat i prezren?
Svjesniji kršćani trebaju se odmaknuti korak dalje, otrgnuti se od frazeologije križa i groba, vjerom uprijeti prema uskrsnuću i novome životu.
(Ruben Knežević)