Očito je, u izbornoj smo godini. Narodu, koji navodno treba birati, teška politička klima postoje još teža. Glasni postaju i oni najtiši saborski zastupnici. Ne biraju se riječi u javnim raspravama i Sabor sliči pijaci. Na površinu isplivavaju nevjerojatni prošli grijesi protivnika. Drugim riječima, godinu dana živimo u kaljuži prošlosti, a sve u ime pravde i pravice i navodnog prava naroda da zna. A onda iz toga trebamo birati budućnost.

 

Ono što se baš i ne vidi je to, da mučna sadašnjost pomiješana s još gorom prošlošću ne daje nikakvu snagu za budućnost, nego samo apatiju? Apatija sasvim sigurno ne rađa izlaskom iz krize.

 

Čitam ovih dana mudre biblijske, Izreke i razmišljam ne bi li bilo pametno učiniti ih obveznim štivom za vođe naroda, ako ne uvijek, onda barem u predizborno vrijeme. Ima tu zanimljivih, kažu, božanskih natuknica za dobru vlast. Na primjer: 'Pravednik razumije pravo malenih,  a opaki ne shvaća spoznaju' (29, 7) ili 'Kralj koji sudi siromasima po istini, ima prijesto čvrst dovijeka'. Zanimljivo. Prijesto ne ovisi o bogatstvu bogatih.

 

'Podsmjevači uzbunjuju grad, a mudri stišavaju buru' (29, 8) to naprosto sugerira i izabranicima i onima koji odabiru da nije dobro nasjedati na šaljive podrugljive dosjetke ma od koga dolazile – nisu konstruktivne i stvaraju, a ne stišavaju buru.  Zgodna provjera za kandidate dostojne izbora.

Pa dalje,  'Ako vladalac posluša riječ lažljivu, sve mu sluge postaju opake' (29, 12); ili 'tko s lupežom plijen dijeli, mrzi sebe samoga' (24) ili 'oholost ponizuje čovjeka' – zanimljiva je to analiza raspada svakog sustava. 

 

Sve to iz samo jednog, 29.  poglavlja. Biblija ima tako puno za reći onima koji se nalaze pred izborom. Preporučam toplo dnevno čitanje barem do izbora.

Jednu bih izreku izdvojio za kraj, kao misao i kao inspiraciju za izbornu godinu i onima koji biraju i onima koji bi željeli biti izabrani: 'Kad vizije nema, narod propada. Blago onome tko se drži Zakona,' poručuje Božja riječ.  Za nas to znači da bi trebali izabirati onoga koji ima viziju za naprijed, viziju utemeljenu na vjernosti Bogu i ljudima (posebno onim malima). Biblija tvrdi da je to put u život kako za pojedinca, tako i za narod. 

 

Imamo li vođe koji ne žele biti moćni, nego koji nas mogu povesti  - kako reče nagrađivani novinar, Jonathan Alter, 'onamo kamo je spremno kročiti njihovo najbolje ja'? Nemojmo se dati zavesti ničim manjim.

Očito je, u izbornoj smo godini. Narodu, koji navodno treba birati, teška politička klima postoje još teža. Glasni postaju i oni najtiši saborski zastupnici. Ne biraju se riječi u javnim raspravama i Sabor sliči pijaci. Na površinu isplivavaju nevjerojatni prošli grijesi protivnika. Drugim riječima, godinu dana živimo u kaljuži prošlosti, a sve u ime pravde i pravice i navodnog prava naroda da zna. A onda iz toga trebamo birati budućnost. 

 

Virujemo, sad si,

naš prijate'ju ti,

među anđelima,

na po'jima mirnin...

Virujemo, sad si,

u Nebu di svitli...

Tamo di ni' zima,

di ni' suza, pritnji...

Tamo di zauvik

Ocu ćeš se divit...

Di te vična jubav

obilato kripi...

Virujemo, sad si,

u nebu di svitli...

Među sjajnin zvizdan,

u rukama dobrin... 

Tamo di zauvik

Ocu ćeš se divit...

Di ćemo se opet

jednog dana vidit...                       

 

Tjedan je u kojem mnoge crkve diljem svijeta mole za jedinstvo kršćana. Ta je molitva aktualna od trenutka kada je Krist Gospodin izgovorio riječi : „kao što si ti Oče u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao!“  

 

Kristova molitva za jedinstvo kršćana još će dugo biti aktualna, jer ljudima, usmjerenim na sebe i svoje teško pada ideja o jedinstvu. Uz to slabo razumijemo i da jedinstvo – a posebno ono za koje je Krist molio –  nije organizacijska jednoobraznost. Oni koji Krista primaju već su jedno u njemu. Sveto pismo veli da je jedan Duh Sveti koji nas je sve krstio u jedno Tijelo, u Krista. Apostol Pavao u svojoj poslanici Korinćanima koristi sliku ljudskog tijela ne bi li razjedinjenim Korinćanima dozvao u pamet narav kršćanske crkve.

 

Korintska crkva nije mogla biti raznolikija. Bilo je ondje kršćana iz židovstva, koji su se držali strogih ritualnih i moralnih pravila. Bilo je i kršćana iz neznabožačke,  poganske pozadine u kojoj su važila drukčija društvena pravila, i moralni su zahtjevi bili mnogo manji. Neki su članovi korintske crkve bili slobodni, imućni ljudi, a drugi robovi. Neki su voljeli Petra, glavnog apostola, drugi Pavla, njihovog apostola, a trećima je mnogo bolje pasao retoričar Apolon, koji je u Korintu, u Grčkoj, kolijevci moderne filozofije, mogao nadgovoriti bilo kojeg sugovornika. Svi su Korinćani voljeli nadnaravne duhovne darove, a posebno su bili obdareni darom jezika i prorokovanja – što su ih očito koristili istovremeno, ne bi li bolje nadglasali jedni druge na sastancima. I naravno, svađali su se oko toga, čiji je dar bolji.

 

Apostol Pavao kori Korinćane zbog tog rivalstva i samopromocije. On afirmira njihovu različitost i njihove brojne duhovne darove, ali ih upozorava da sve to ne koristi ništa, ako nije vođeno sviješću o jednosti Kristovog tijela i služenju jednih drugima zbog Krista koji ih ujedinjuje. Ne trebamo svi biti isti da bi bili jedno. Ali trebamo svi, različiti, prepoznati da nam je prva i jedina zadaća služiti Kristu.

 

Zato Pavao Korinćanima napominje da je crkva Kristova tijelo koje se sastoji od različitih udova. Ne može se bubreg sam zvati tijelo, ali ni najmanji organ u tijelu nije nepotreban. Takva je Božja ideja jedinstva i različitosti. Pavao na to prirodno nadovezuje čuveno 13. poglavlje, tj Himnu o ljubavi, jer različitost tek po nesebičnom zauzimanju za druge može postati istinsko i učinkovito jedinstvo. 

 

U ovom tjednu molitve za jedinstvo kršćana, prigodno se pitati – pojedinačno i denominacijski – razaznajemo li uistinu tijelo Kristovo? Jesmo li zaokupljeni sobom, svojom posebnošću i izvrsnošću, pravovjernošću, veličinom ili odabranošću (jer čovjek i jedno i drugo može zvati vrlinom)? Ili doista u ljubavi vidimo brata i sestru u drugim i drukčijim kršćanima koji javno potvrđuju svoju privrženost Kristu i dnevno ga žele nasljedovati? 

 

Oglasilo se Nebo jer vapaj se iz boli uzdigao odozdol...

Priđe vrijeme da  na svijet, gle, među prah siđe On...

Veličanstven svoj On ostavi dvor...

Iz prostranstva siđe, ponizno, na zemaljsko pokvareno tlo..

On koji od čovjeka jednog, divno, sav ljudski izvede rod... 

On, bez kojeg ne pada kiša, ne sijeva i ne tuče grom...

On bez kojeg istinski čisto ne postoji dobro...

Da, On koji jači je no bilo koje zlo...

Da, siđe Onaj koji je vid slijepcima vraćao, hrome i mrtve dizao...

Koji je Sol, Svjetlo, Put, Ljubav, Istina, Život, Sloboda – bio i ostao!

On, kojeg uhvatiše jer ne htjedoše vjerovati 

da pred njima stoji potpun čovjek, a i živi Bog...

On, koji stvori i trn i drvo i čavao i te ruke što ga pribiše na brdu

što  zove se Golgotom!

Da, On, kojeg ni smrt ni tama zadržati nisu mogle 

ni sa svom snagom svojom zlom!

Jer On... On je uskrsnuo!

Da, On koji i danas čini isto...

Koji i danas hoda ovom suznom dolinom

I kuca na vrata tvoga srca ne bi li u nj ušao,

ne bi li grijeh oprostio, ako bi ih odškrinuo...

Ne bi li tko od mrtvih iz praznine ustao...

Samo ako bi Ga srcem zvao...

Učini to, čovječe, prije nego bude kasno...

Prije nego te ponos pobijedi i dokrajči...

Prije nego sav problijediš pa se nad tobom začuje zvon:

Din – don! Din - don!'

Pa, gle, pred Njegov svet i pravedan ti stupiš tron –

tako siromašan, bos i sasvim...sasvim gol...

Koji će tvoj onda biti odgovor?

Koje ćeš Mu to svoje predstaviti dobro

kad te samo jedno bude pitao:

Što si učinio s mojim Sinom? 

Što si učinio s mojim najvećim blagom i najvećim Darom...?

Zato, obuci se.. obuci se, čovječe!

Bolje da začuje se nad tobom onaj drugi,

onaj mnogo svečaniji: Din – don! Din – don!                  

Matej nam u svom evanđelju opisuje trenutak kada mu Gospodin Isus osobno upućuje riječi: „Hajde za mnom!“ Bez razmišljanja on ostavlja svoju carinarnicu i kreće za Isusom. U svojoj kući organizira prigodnu feštu na koju poziva svoje prijatelje carinike i ostale grešnike, kako ih etiketira tadašnja farizejska religijska krema, i eto nove provokacije za ćudorednu policiju – Isus sjedi s njima za istim stolom. Sjediti za istim stolom i objedovati značilo je dijeliti zajedništvo sa sustolnicima, u ovom slučaju s onima koji su smatrani  obredno „nečistima“, nepodobnima za druženje. Isusov odgovor je jednostavan i otriježnjujuć. „Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: 'Više volim milosrđe nego žrtvu.' Jer ja nisam došao da pozovem pravednike nego grješnike. Isus zapravo odgovara citirajući starozavjetnog proroka Hošeu 6. poglavlje, 6. redak: „Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice.“ To nije jedino mjesto, gdje Matej citira Isusa koji se obraća farizejima tim riječima. Nekoliko poglavlja kasnije ovako govori: „da ste shvatili što znači riječ: 'Više volim milosrđe nego žrtvu', ne biste osudili ovih nedužnih.“

 

Isus uporno slijedi starozavjetne proroke koji su ljude neumorno pozivali na povratak Bogu i njegovom Savezu.  Oni su zdušno upozoravali na lažnu religioznost, na varljiv osjećaj sigurnosti zbog božanskog izbora tog naroda. Proroci su ukazivali na uzaludnost obdržavanja različitih svetkovina, za ljude koji život provode daleko od onoga što predstavlja bit Saveza s Bogom.

 

25. poglavlje Matjeva evanđelja povezuje sve ovo u cjelinu. Isus govori kako će na apokaliptički Sudnji dan kriterij biti djela milosrđa učinjena zbog vjere u Krista onim najmanjima, gladnima, progonjenima, bolesnima i potlačenima s kojima se Krist osobno identificira. Budući da je Bog ljubav, nema drugog načina da pokažemo kako ga poznajemo, osim djelima ljubavi.   

 

Tamo gdje nedostaje pravog bogoštovlja koje dolazi iz iskrenog i poniznog srca, tamo će biti mnogo religije, mnogo ispraznih izvanjskih činā, ali će nedostajati konkretan iskaz milosrđa. Bojim se da često pravu, božansku ljubav ili „milosrđe“, kako kaže naš biblijski odlomak, reduciramo na skup pravila koja se lako kontroliraju i manipuliraju, što naš tekst naziva „žrtvom“. Muči me što kao deklarirana kršćanska zemlja, mnogo raspravaljamo o manje važnim stvarima i silnu energiju trošimo na površnu, ali uljuljkujuću religioznost. Istovremeno slabo brinemo za male, gladne, bolesne, obespravljene, potlačene, nezaštićene, ostavljene na milost i nemilost bogatih i moćnih. 

 

U svemu tome treba uočiti paradoks. Krist, utemeljitelj kršćanstva nije se dodvoravao velikim i moćnima. On je odabrao stranu i još uvijek se identificira s malima i marginaliziranima. Kao kršćani to ne bismo smjeli zanemariti. Kao kršćansko društvo, trebali bismo se prepustiti izazovu i isprobati ne bi li povratak na milosrđe i djelatnu vjeru bio pravi izlazak iz svekolike krize u kojoj svi grcamo – na ovaj ili onaj način.