Mogu li afere koje posljednjih godina potresaju Rimokatoličku crkvu ostaviti netaknutom Katoličku Crkvu? Ne prođe dan, a da na svjetlo dana ne ispliva neka davno zataškana pedofilska afera. Mnogo je novaca već do sada isplaćeno žrtvama seksualnog zlostavljanja. Tko će opisati traume zlostavljanih i hoće li se oni ikada od njih moći oporaviti? Zlostavljani ne samo da si neće postaviti naše početno pitanje, već će vjerojatno željeti da institucija koja im je preko svojih službenika nanijela nepodnošljivu bol bude kažnjena, i to baš kao institucija. Da se njezin ugled tako sroza da se više nikad ne oporavi, kao što se ni oni sami često ne mogu oporaviti od nanesene im boli.

Ove se nedjelje u velikom dijelu  svijeta slavio Majčin dan. Toliko se pompe i patetike oko njega dizalo u crkvama u kojima sam odrastala; pa i u starom sistemu naveliko se govorilo o besmrtnosti majčinstva i njezinoj nevjerojatnoj požrtvovnosti: Majka zna najbolje. Majka ima šesto čulo. Majka može biti budna 24 sata na dan svih 7 dana u tjednu. Majka je kao lav ona ne da na svoje. Majčinstvo je vječna vrijednost, besmrtna poezija krajnje požrtvovnosti i ljubavi. Tako to barem izgleda na Majčin dan – kad se bogoslužja posvećuju majkama i dječica stvaraju mala remek djela da usreće majke i pronađe se pokoji cvjetić, a one sretne čak ne moraju ni kuhati ručak taj dan.

Naše se društvo s razlogom snebiva nad ekstremnim pojavama maloljetničkog nasilja. I dobro je dok se još uspijeva snebivati. Bolje nego da se navikne i  prihvati ga kao pojavu s kojom se treba 'pomiriti'. Naslovi poput: 'Sin pretukao oca', 'Učenik bacio knjigu na profesora', 'Tri osmaša iscipelarili jednog petaša', 'Djevojku proglasili kradljivicom putem lažnih SMS-poruka', ekstremni su slučajevi, s kakvima se, na ovaj ili onaj način, susrećemo sve više. Dakako, van isplivaju samo neki primjeri, ali ne nužno i najteži. Mnogi slučajevi nasilja ostanu zataškani, nevidljivi oku javnosti, pa se naizgled čini da ih nema u puno većem broju. To je poput sante leda kojoj se vide samo vrhovi, dok je njen najveći dio pod vodom. (Ili tepihom.) No, i takvih, uočljivih vrhova sve je više...

Hrvatska je dobila trećeg predsjednika u svojoj novoj povijesti. Profesor prava i glazbenik dobio je mandat da u sljedećih pet godina bude na čelu države kao predstavnik svih njezinih građana, ali i kao inicijator onih procesa koji će svima donijeti boljitak. Poznate su ovlasti predsjednika temeljem Ustava RH pa su se mnogi pitali čemu uopće glasati kad je riječ o funkciji koja malo što znači u društvenom ustroju naše zemlje. Iako to ne odgovara sasvim točno činjenicama, uz Ustavom propisane ovlasti, ukazuju se i neke druge mogućnosti u kojima predsjednik može dati značajan doprinos.

Razmišljam ovih dana o novim vrijednostima koje kao država trebamo usvojiti. Te nam se vrijednosti prikazuju kao uzvišene i suvremene europske i globalne norme, koje su u koliziji s našom „balkanskom dušom“. To su vrijednosti poput političke korektnosti u govoru, poput obuzdavanja verbalnog i praktičnog spolnog napastovanja napose na radnom mjestu i povrh svega tolerancije. Iskreno, veseli me što nas se tjera da počnemo makar i misliti o tome što i kako govorimo jer je hrvatski govor često suštinski vezan za psovku i omalovažavanje drugih. Dobro je da kao narod počinjemo primjećivati i kažnjavati zlo spolnog nasilja. No bojim se da ozakonjene suvremene vrijednosti nemaju snage spriječiti sirovost i surovost u našem narodu pa ni u Europi. Odredbe o političkoj korektnosti u govoru ne sprječavaju mržnju u srcu. Moja su me iskustva u suvremenoj Europi naučila da se čovjek može sasjeći govorom, bez kršenja političke korektnosti.

Rana koja nastaje kad se porežemo kroz neko kraće vrijeme zacijeli i uskoro je se više i ne sjećamo. Rana pak koja dugo ne zacjeljuje i čak štoviše, širi se i inficira okolno tkivo, zovemo rak ranom i razlog je za ozbiljnu zabrinutost. Korupcija je ta rak rana na tkivu hrvatskoga društva. Nažalost ona je postala modus vivendi većine. Porazni su podaci koji govore o percepciji korumpiranosti, a oni svrstavaju Hrvatsku u društvo s državama gdje se nerado vidimo. Tu i tamo se pojavi neki 'zviždač' ali ga pravosuđe ubrzo prizemlji i po tko zna koji put pošalje jasnu poruku javnosti: otkrivanje korupcije se ne isplati jer cijenu će platiti zviždač, a ne osoba ili skupina koja čini malverzacije. Tek u rijetkim slučajevima poput dr. Šimića, riječkog kardiokirurga, nailazimo na ohrabrenje od strane institucija koje su tu da, kako kaže apostol Pavao, 'štite i nagrađuju dobro, a kažnjavaju zlo.'

'Narod je bio u iščekivanju' – Lk 3.15

Nekad narod čeka. Nekad više ne. Još pred samo nekoliko desetljeća mogla se napisati drama 'U iščekivanju Godota'. Godot se u njoj doduše ne pojavljuje, ali još uvijek tinja nada da je tako što ipak moguće. Danas, čini mi se, takvo djelo više ne može nastati kao dio relevantne svjetske literature. Čovjek je odustao od Boga. Mladi ljudi stasaju u atmosferi znanstvene paradigme u kojoj je čovjek sa svojim umnim sposobnostima sam sebi dovoljan. Prirodoznanstvenici kažu teolozima: 'Nerelevantni ste jer je 'objekt' vašeg izučavanja nepostojeći. Boga nema. Umro je.'

Osoba koju ćemo gledati sljedećih pet godina

Riječ je o nekome(oj) koga ćemo sljedećih pet godina od dana kad (najvjerojatnije) u drugom izbornom krugu izaberemo novoga predsjednika(icu). Nakon prikupljenih najmanje deset tisuća potpisa potpore u igri je ostalo 12 osoba s aspiracijom da postanu trećim hrvatskim predsjednikom. Neke su kandidate istaknule stranke, drugi su iz tih stranaka istupili kako bi se mimo njihove volje kandidirali, a treći nisu bili pripadnici stranaka već nastupaju kao nezavisni kandidati. Druga i treća skupina čine više od pedeset posto kandidata. Dakako da se stranke neposlušnih ljute što su svojom kandidaturom umanjili šanse njihovog kandidata da možda već u prvom krugu pobijedi. No, utrka se unatoč svemu nastavlja.