Nedugo nakon što je izmučeno tijelo Pravednika klonulo na križu, probudila se Riječ, pronio se navještaj o Živome, o Onome koji opet živi i živom Riječju dohvaća sve brojnije i odlučnije sljedbenike. Kao da se ivanovsko I Riječ tijelom postade iz temelja prometnulo u svoju suprotnost, postavši I tijelo Riječju postade. Naoko u suprotnost, a bitno u onu trajno prodornu jednoznačnost, u svijest o Riječi
koja nikako nije križem dokinuta, nego je i poslije smrti tijela ostala životno neprekinuta: u navještaju, propovijedi, kerigmi.
I kao što se Riječ koja je postala tijelo nastanila među nama, tako se i tijelo koje je postalo Riječ nastanjuje među nama, iz dana u dan. Onovremenim biblijskim rječnikom koji odiše slikama iz nomadskog života, ono razapinje šator, ušatoruje se među ljudima. Šator je, bez obzira na njegove današnje dnevnopolitičke konotacije, uvijek usputni nastan, neugledan i skroman, upućuje na hitnju i privremenost. Uvijek treba biti spreman na sklapanje i premještanje, nikada se ne smije predugo vezivati uz neko mjesto. Takvo onda prebivalište kao da opisuje Učitelja koji je stalno na putu i nema gdje glavu skloniti, a kao i da upućuje na naviještenu Riječ kojoj nije stalno mjesto u trajnim šatorima: među crkvenim zidovima, samostanima ili teološkim fakultetima, nego u ustima putujućih navjestitelja.
Navjestiteljska i navješćujuća Riječ tako i očito postaje Uskrs sam; kod slušatelja pobuđuje vjeru istom onom spasenjskom silom koja je podignula Pravednika od mrtvih: I vas, koji bijaste mrtvi u svojim prijestupima i grijesima ... oživi zajedno s Kristom (Ef 2,1.5), ili još doslovnije: suoživi. U suobličenju s Uskrslim, misao se razvija dalje, naprijed i unatrag: vjernici ne da su s Uskrslim samo oživljeni, oni se na tajanstven način stapaju s cijelim njegovim zemaljskim životom i smrću: suraspeti su i suukopani, potpuno s njime sjedinjeni. Poput sljedbenika u sjeni njegova poslanja i križa, kao što to jednom reče pjesnik: Ni život ni smrt ne pripada meni / Ja sam tek onaj koji je u sjeni / Onog što u vremenu se / Ovremeni.
Ostaju li, međutim, vjernici i danas duboko poistovjećeni s njime u navješćivanju, u prenošenju Riječi dalje, jezikom i životom, u širenju trajne svježine uskrsne poruke? Jer životnost je Uskrsa ipak podalje od pobožne patetike i živopisne tradicije – bez obzira na to koliko je ona "kršćanska" i puku bliska – novi život uvijek je u Riječi koja je Uskrs sam: Nije ovdje! Uskrišen je ... brzo pođite i javite ... (Mt 28,
6.7)