Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

Biblija u 1 Knjizi Samuelovoj govori o zanimljivom događaju: Nabal – vrlo bogat, sirov i osoran čovjek striže svojih tri tisuće ovaca na obroncima gore Karmel. David, budući Izraelski kralj ali trenutno odmetnik, šalje ljude Nabalu i moli ga za neki poklon u hrani. David i njegovi ljudi često su, naime, štitili Nabalovu stoku i pastire, a striganje ovaca ipak je vrijeme slavlja i velikodušnosti.

Biblija zanimljivo uvodi taj događaj: čovjeku je bilo ime Nabal, a žena mu se zvala Abigaila. Žena je bila mudra i lijepa, a Nabal je bio osoran i zao u svim svojim poslovima. S takvim uvodom zapravo ne trebamo niti pitati što se dogodilo: Nabal je, naravno, zanemario molbu i navukao na sebe gnjev odmetnika.

No imao je sreće što je za cijelu stvar doznala Abigajla koja je brzo spakirala solidan obrok: dvjesto kruhova, dvije bačve vina, pet već spremljenih ovaca, dvjesto smokvinih kolača, prženog zrnja i grožđica – i sve to ponijela Davidu koji je počeo smišljati plan kako uništiti sav Nabalov dom. Abigajla je pokazala svoju mudrost tako što je svojim činom zahvalnosti odvratila Davidov gnjev, a i spriječila ga da okrvavi ruke na nedužnim ljudima zbog gluposti jednog čovjeka.

Zahvalnost je vrlo zanemarena vrlina, ako je danas tako uopće možemo zvati. Popularno je biti sam svoj čovjek koji je sve stvorio s ovih svojih deset prstiju i nikome ne biti zahvalan. Popularno se žaliti na loše uvjete, na političare i bankare, na nezdrav okoliš pa čak i na vrijeme. Ljudi napuštaju brakove i obitelji jer ih oni sputavaju u razvoju. Uglavnom, ljudi smatraju da su zaslužili bolje od onoga što imaju. Popularno je i živjeti s roditeljskih leđa na cjelonoćnim skupim provodima, bez razmišljanja o tome da netko to plaća. Uglavnom se smatra da je to «normalno».

U globalu, nezahvalna smo nacija i riječ «hvala» rijetka je u našem riječniku. To pokazuje kako smo zapravo poput ranije spomenutog Nabala – bahati i samoživi.

Zahvalnost potiče drukčiji način života – na primjer onaj u kome si uzmemo vremena razmisliti o svojim i tuđim postupcima i procijeniti ih iskreno pa onda po tome djelujemo. Tada bismo shvatili da je i onih deset prstiju kojima se hvalimo dar i privilegija jer ima onih koji su se rodili bez njih, a neki bez njih ostali! Bili bismo zahvalni za svoj život usprkos tolikim katastrofama i terorizmu u svijetu i za zdravlje u ovom i ovakvom okruženju.

Zahvalnost gradi zajedništvo međusobne pomoći i potpore i oslobađa nas samoživosti pa tako koristi cijelom društvu. Zahvalnost potiče dobrotu – kad smo nekome zahvalili hrabrimo ga posredno da nastavi činiti dobro, a i sami smo potaknuti vratiti dobro koje smo doživjeli. Zahvalnost otvara riznice pozitivnog razmišljanja jer vidi ružu, a ne samo trnje. I na kraju, zahvalnost nam pomaže da budemo umjereni. Tako je lako uspoređivati se s nekim zapadnim zemljama i gunđati da nam je loše. Zašto se jednom ne bi usporedili s onim mnogobrojnim zemljama gdje je privilegija jesti tri puta na dan, imati liječnika na dohvat ruke i vode u izobilju? Ne kažem da trebamo braniti zlo u našem društvu, naprotiv, zahvalnost bi nam pomogla da se riješimo kriminala i korupcije i zamijenimo ga radom i poštenjem. Piše u Bibliji da je Isus jednom iscijelio desetoricu od gube, a samo se jedan vratio da mu zahvali. Kako bi bilo dobro kad bismo kao nacija sličili tom jednom zahvalnom čovjeku.


«Budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: 'Abba, Oče!' Tako više nisi rob, nego sin;  ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.»  (Gal 4, 6-7)

Što ako je poznavati Boga kao svečanost Bar micve u obitelji koja posjeduje obiteljski posao? Toga bi dana ti postao «punoljetan» i veliko bi se slavlje slavilo među anđelima i cijela bi se Božja obitelj radovala. Bog bi tad i tvoje ime dodao na natpis na obiteljskoj firmi. I konačno, više te nikamo ne bi slijedio onaj veliki mišičavi rob s bičem koji te tjera da učiš i da se ponašaš, kao da je učiti i činiti dobro tlaka. (Kad apostol Pavao u Galaćanima 4 spominje «skrbinka i upravitelja» on zapravo misli na Zakon kao na onog velikog roba, takozvanog «pedagoga», čiji je posao bio tjerati dijete na učenje i čuvati ga od gluposti).

Umjesto toga pedagoga dakle, sad bi imao potpunu slobodu u svemu a nadasve, imao bi slobodan pristup Ocu u svako vrijeme. Uživao bi upoznajući biznis koji je sada iznenada i neočekivano i  tvoj. Uživao bi u razgovoru i dogovoru s Bogom oko toga kako treba voditi posao. Uživao bi vidjeti kako je on to zamislio i vodio i vidio bi Boga možda po prvi puta onakvoga kakav on je u svojoj biti. Uživao bi učeći od njega pokušavajući mu biti sličniji. Čeznuo bi od svega srca da budeš bolji i korisniiji za taj vaš zajednički posao.

A Bog bi slušao tvoje ideje i misli i poticao te da koristiš sve svoje talente. I više još, otkrivao bi ti u tom zajedništvu koliko još mogućnosti imaš za razvoj – i konačno sve bi ono negdašnje učenje imalo smisla jer su se kockice posložile na mjesto. Sad bi ti tek bilo jasno da su Božji zakoni vrlo smisleni, a ne način da ti se pokvari svako veselje.  I Bog bi te puštao da isprobavaš svoje zamisli i koristiš svoje talente na još neviđen način (i nekad bi te čak i pustio da totalno promašiš stvar pa te izvukao i to s tobom pročešljao, jer očevi zanju da se najbolje uči iz grešaka i da se moraš nekako usavršavati).

No značilo bi to i da odjednom imaš veliku odgovornost. Otac bi računao s tobom i očekivao da ćeš maksimalno doprinostiti obiteljskom biznisu. Računao bi s tim da poznaješ njegovu bit i njegove planove, da djeluješ u skladu s njegovim karakterom brinući za svijet (jer BRIGA ZA SVIJET je Božji obiteljski biznis). On bi računao s time da ćeš u njegovo ime iskazivati ljubav i milost za njegovo stvorenje jer upravo on bogato izlijeva ljubav na svijet (i nešto od te ljubavi na svijet izlijeva preko tebe!) Ti bi tako postao produžena Očeva ruka! I svijetlio bi, jer on, tvoj Otac, je svjetlo. I ne bi prestajao svijetliti i kad je svuda oko tebe mrak i jedva tko svijetli u tvojoj okolini. Ne bi se mogao odreći veze s ocem samo zato što je teško.

Veli apostol Pavao: Nisi više rob, nego sin! Odražavaj Božji karakter i budi posvećen Božjem poslu – gdje god bio i što god činio.


Nekako se uvriježilo u narodu da se pobožnost mjeri odlascima u crkvu, na hodočašća, postovima,  molitvama i drugim sadržajima koji se usko vezuju uz crkvu. Takvo shvaćanje više je izraz vjerskog folklora i tek povremeno ima veze s vjerom. Iako naravno duhovnim ljudima neće manjkati duhovnih disciplina poput posta, molitve, čitanja Biblije davanja milostinje i slično, to nije ni početak ni sav sadržaj vjere.

Vjera se – kaže Biblija –po djelima poznaje, ali ne po onim takozvanim duhovnim, nego naprotiv, po onim sasvim svakodenvenim i prizemnim. Tako apostol Petar u svojoj drugoj poslanici piše vjernicima:  

Uložite svu svoju revnost da sa svojom vjerom spojite – poštenje, s poštenjem znanje, sa znanjem uzdržljivost, s uzdržljivošću postojanost, s postojanošću pobožnost, s pobožnošću bratsku ljubav, s bratkom ljubavlju ljubav uopće. Ako naime posjedujete ove kreposti ta ako napredujete u njima, one ne dopuštaju da ostanete ni besposleni ni besplodni u pravoj spoznaji našega Gospodina Isusa Krista. Komu ove kreposti nedostaju, on je slijep, kratkovidan, zaboravio je da je očišćen od svojih prošlih grijeha. (1, 3-9).

Zanimljivo je kako apostol vjeru prvo veže uz poštenje i znanje. Iako inzistiramo na odvojenosti crkve i države, to ne znači da je vjera stvar koja čami u nekom privatnom kutku. Naprotiv, ona postoje vidljiva u društvu kroz vjernikovo aktivno zauzimanje za poštenje i za pravdu. I iako smo godinama učili da je vjera iracionalna ideologija koja se suprostavlja znanosti, prava se vjera nikad ne boji znanja i pitanja koja joj postavlja znanost ili sam život. Bog je mudrost. Pravi vjernik teži i u tome biti sličan svom Stvoritelju. Zatim vjera se vidi u samokontroli i ustrajnosti. Drugim riječima bahatost, nasilje u bilo kom obliku i vlastoljublje te nestrpljivost, zalijetanje i instant rješenja nisu obilježja pobožnog čovjeka. Pravi vjernik lako vidi viši cilj i ima dug dah da ga postigne.  

Zanimljivo, nakon što je tako apostol nabrojao čitav jedan život tek sada spominje pobožnost, tj. one karakteristike tradicionalno smatramo obilježjem vjere. Za apostola tek vjera u borbi sa svijetom prepoznaje duboku potrebu za Bogom koja postaje vidljiva u težnji za molitvom i Božjom blizinom. U Božjoj blizini čovjek se uči Božjoj ljubavi koja ne pravi razliku među ljudima i koja brine za čitavo stvorenje.

Što bi bilo kad bi mi koji se zovemo kršćanima u ovoj zemlji krenuli ovim, biblijskim, putem?  Zamislte zemlju od 4 i pol milijuna u kojoj se 4 milijuna ljudi zalaže za pravednost, koji uporno i predano ulažu u znanje; koji ponizno i ustrajno idu za dobrim. Ljude koji nesebično ljube sunarodnjake, ali njihova ljubav nadilazi svoje i pokazuje se u ljubavi za druge narode posebno one u potrebi te u predanoj i postojanoj brizi za Božje stvorenje u cijelosti. Ne poželimo li živjeti u takvoj zemlji?  Ona počinje s nama i našom definicijom vjere.


Većinu svojega učenja Isus izražava u usporedbama. Učili smo da je to zato što se spušta na razinu običnih ljudi i ne govori teološkim žargonom, nego u pričama koje nalikuju njihovom svakodnevnom životu, o ratarima i poljima, o slugama, biserima i slično. No, čini se, barem kod evanđelista Marka da to tumačenje nije točno. Marko svoj izvještaj o Isusovom učenju odpočinje dugom usporedbom o sijaču koji izalzi na polje i obilno sije, a sjeme pada posvuda. Najveći dio ne uspije donijeti roda jer su ga pozobale ptice, ili je palo na tvrdi put ili ga je ugušio korov ili je palo na kamen pa nije imalo kamo pustiti korijen. Ni učenicima, a kamo li narodu, nije jasna ova uspredba, napominje Marko, a onda još dodaje i Isusov čudan odgovor zbunjenima: „Vama je saopćena tajna -  kraljevstvo Božje,  a svima ostalima prispijeva uopće u usporedbama, da dobro gledaju, a ipak ne vide, dobro  slušaju, a ipak ne razumiju, da se jednoć ne obrate i da im ne bude oprošteno“ (Mk 4, 10ss).

Iz onoga što Isus ovdje  govori čini se da je njegovo učenje kodirano, da su to zagonetke koje tek treba odgonetnuti. Marko to još i podcrtava kad kaže kako je s mnoštvom Isus govorio u zagonetkama, a nasamo s učenicima govorio je jednostavno i razumljivo (Mk 4, 34). No, je li to fer? I kako je to moguće? Zar Isus nije sam htio da se ljudi obrate i da ga slijede? Što to Marko prenosi?

Naš je problem u prijevodu  riječi „tajna“ kraljevstva nebeskog. Dok mi pod tim razumijemo „nedostupno znanje“ „znanje za koje su neki zakinuti“ izvornik podrazumijeva „misterij,“kao  u krimićima: Sve su pojedinosti slučaja otkrivene svakom čitatelju i nazočnima, ali samo je slavni detektiv taj koji  ih vidi i zna protumačiti tako da razotkrije ubojicu. Često su čitatelji zbunjeni i kad im se kaže tko je krivac, jer – ne znaju čitati znake.

I druga stvar koju valja zapaziti je da Marko tajnom ne naziva Isusovo učenje nego – Kraljevstvo Božje dolazi kao „misterij“ – To znači, Isus smatra kako je sve u životu čovjeka sastavljeno kao zagonetka i postavalja se pitanje: hoće li u tome prepoznati pravu stvar i svrstati se na pravu stranu? Hoće li prepoznati svojega Stvoritelja ili neće?  Isusove su usporedbe zato priče koje čovjeka tjeraju da zauzme stav prema  u životu i odluči: Hoće li voditi plodonosan život ili besplodno i površno tratiti vrijeme ugušen prizemnim i bespotrebnim stvarima? Hoće li vjerovati u Boga ili ne? I kršćanima nekad teško pada reći „da će netko samo zato što nije vjerovao Isusu biti bačen u pakao“ jer se ta izjava čini uskom i proizvoljnom i nada sve netolerantnom prijetnjom. No s druge strane, lakše se razumije ako se postavi ovako: Ako čovjek dođe do zaključka da mu Bog i njegova milost ne trebaju  za život i čovjek kaže Bogu da ga pusti na miru; Bog to poštuje i ostavlja ga – na miru, tj. samoga.

Zato se čini da sve što je Isus činio i govorio ima samo jednu svrhu – potaknuti ljude na odluku glede svrhe vlastita života.  Isus govori u zagonetkama da bi natjerao ljude da ih riješe, a onda, i da rješe zagonetku svojega života. Kao na primjer u ovoj Isusovoj zagonetki o sjemenu: Koje si sjeme ili koje želiš biti: ono koje donosi plod? Ili ono plitko, zaokupljeno brigama i ugušeno trivijalnim stvarima?
Ljudi ne vole donositi takve odluke. Oni bi ostali neodlučni. No, tad su već zauzeli stav.

Evanđelist Ivan zapisao je jedan mali, nevjerojatan incident u svom evanđelju: Isus, veliki učitelj i vođa, opasan je ručnikom i laća se ponižavajućeg ropskog posla. Veli evanđelje: «A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izašao i da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vode u praonik i poče učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. (13,3-5).»

Podsjeća nas to na glavnu karakteristiku stvarno velikih ljudi: oni ne moraju brinuti za svoj image i autoritet. Svima je, a posebno njima samima, jasno je odakle dolaze i kamo idu. Znaju da posao koji obavaljaju ili položaj koji zauzimaju ne dolazi od promjenjive sreće, nego da stoje čvrsto u Božjoj ruci. Zato takvi ljudi mogu raditi što je potrebno da bi služili drugima neopterećeno. Ne troše energiju  na razmišljanje kako će ovaj ili onaj potez biti protumačen ovdje ili ondje i kakvi će oni ispasti na toj procjeni, hoće li im, kako bi narod rekao, «kruna spasti s glave» ako komu, figurativno govorim, operu noge.

Kamo sreće da imamo takve vođe naroda – kojima je dobrobit drugih važnija od vlastitog probitka i imagea. Pa ipak, ne želim govoriti o narodnim vođama. Naprotiv, za sve nas, obične ljude, ovaj bi Isusov čin trebao biti primjer za život. Ako znamo da smo Božji i svoj smo život njemu povjerili ne moramo razmišljati kako će ova ili ona služba drugima utjecati na naš image i autoritet – hoćemo li ispasti siroti i jadni ako se uhvatimo ropskog posla služeći onima koji su po nekim ljudskim standardima «ispod nas»: Hoćemo li promijeniti pelene bebi? Skuhati kavu supruzi? Držati se obećanja da ćemo se vratiti u određeno vrijeme? Ili ćemo izazivati dokazujući svoju navodnu nadmoć inatom? Veličina se naime pokazuje na svakodnevnim malim stvarima kojima služimo drugima ne misleći na sebe. Dok nametanje autoriteta i provođenje svoje volje silom donosi pobunu, svađu i natezanje, služenje uvijek donosi mir, ljubav i sklad. Istinski veliki ljudi mogu nasljedovati Isusa služeći čak i malim, prezrenim poslovima.

Želim nam svima takvu sigurnost i veličinu za danas – da možemo služiti bez rezerve i razmišljanja i tako donijeti ljubav i sklad u ovu trenutnomnogima prilično sumoranu svakodnevicu.


Što je to prava vjera u Boga?

Što je to prava vjera u Boga? Pretpostavljam da se to pitanje baš i ne postavlja često, jer je puno stupica i neželjenih konfliktnih situacija. Ljudi obično odgovaraju teološki – ističu pravovjernost i doktrine, objašnjavaju crkvenu povijest ili nabrajaju tradicije koje obdržavaju. Nerijetko se na kraju i posvađaju oko toga koji je pristup pravi. Vjera u Boga je mnogima ono što oni čine,  ili barem misle da bi trebali činiti za Boga.

Opširnije...