Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

Nekako se uvriježilo u narodu da se pobožnost mjeri odlascima u crkvu, na hodočašća, postovima,  molitvama i drugim sadržajima koji se usko vezuju uz crkvu. Takvo shvaćanje više je izraz vjerskog folklora i tek povremeno ima veze s vjerom. Iako naravno duhovnim ljudima neće manjkati duhovnih disciplina poput posta, molitve, čitanja Biblije davanja milostinje i slično, to nije ni početak ni sav sadržaj vjere.

Vjera se – kaže Biblija –po djelima poznaje, ali ne po onim takozvanim duhovnim, nego naprotiv, po onim sasvim svakodenvenim i prizemnim. Tako apostol Petar u svojoj drugoj poslanici piše vjernicima:  

Uložite svu svoju revnost da sa svojom vjerom spojite – poštenje, s poštenjem znanje, sa znanjem uzdržljivost, s uzdržljivošću postojanost, s postojanošću pobožnost, s pobožnošću bratsku ljubav, s bratkom ljubavlju ljubav uopće. Ako naime posjedujete ove kreposti ta ako napredujete u njima, one ne dopuštaju da ostanete ni besposleni ni besplodni u pravoj spoznaji našega Gospodina Isusa Krista. Komu ove kreposti nedostaju, on je slijep, kratkovidan, zaboravio je da je očišćen od svojih prošlih grijeha. (1, 3-9).

Zanimljivo je kako apostol vjeru prvo veže uz poštenje i znanje. Iako inzistiramo na odvojenosti crkve i države, to ne znači da je vjera stvar koja čami u nekom privatnom kutku. Naprotiv, ona postoje vidljiva u društvu kroz vjernikovo aktivno zauzimanje za poštenje i za pravdu. I iako smo godinama učili da je vjera iracionalna ideologija koja se suprostavlja znanosti, prava se vjera nikad ne boji znanja i pitanja koja joj postavlja znanost ili sam život. Bog je mudrost. Pravi vjernik teži i u tome biti sličan svom Stvoritelju. Zatim vjera se vidi u samokontroli i ustrajnosti. Drugim riječima bahatost, nasilje u bilo kom obliku i vlastoljublje te nestrpljivost, zalijetanje i instant rješenja nisu obilježja pobožnog čovjeka. Pravi vjernik lako vidi viši cilj i ima dug dah da ga postigne.  

Zanimljivo, nakon što je tako apostol nabrojao čitav jedan život tek sada spominje pobožnost, tj. one karakteristike tradicionalno smatramo obilježjem vjere. Za apostola tek vjera u borbi sa svijetom prepoznaje duboku potrebu za Bogom koja postaje vidljiva u težnji za molitvom i Božjom blizinom. U Božjoj blizini čovjek se uči Božjoj ljubavi koja ne pravi razliku među ljudima i koja brine za čitavo stvorenje.

Što bi bilo kad bi mi koji se zovemo kršćanima u ovoj zemlji krenuli ovim, biblijskim, putem?  Zamislte zemlju od 4 i pol milijuna u kojoj se 4 milijuna ljudi zalaže za pravednost, koji uporno i predano ulažu u znanje; koji ponizno i ustrajno idu za dobrim. Ljude koji nesebično ljube sunarodnjake, ali njihova ljubav nadilazi svoje i pokazuje se u ljubavi za druge narode posebno one u potrebi te u predanoj i postojanoj brizi za Božje stvorenje u cijelosti. Ne poželimo li živjeti u takvoj zemlji?  Ona počinje s nama i našom definicijom vjere.


Većinu svojega učenja Isus izražava u usporedbama. Učili smo da je to zato što se spušta na razinu običnih ljudi i ne govori teološkim žargonom, nego u pričama koje nalikuju njihovom svakodnevnom životu, o ratarima i poljima, o slugama, biserima i slično. No, čini se, barem kod evanđelista Marka da to tumačenje nije točno. Marko svoj izvještaj o Isusovom učenju odpočinje dugom usporedbom o sijaču koji izalzi na polje i obilno sije, a sjeme pada posvuda. Najveći dio ne uspije donijeti roda jer su ga pozobale ptice, ili je palo na tvrdi put ili ga je ugušio korov ili je palo na kamen pa nije imalo kamo pustiti korijen. Ni učenicima, a kamo li narodu, nije jasna ova uspredba, napominje Marko, a onda još dodaje i Isusov čudan odgovor zbunjenima: „Vama je saopćena tajna -  kraljevstvo Božje,  a svima ostalima prispijeva uopće u usporedbama, da dobro gledaju, a ipak ne vide, dobro  slušaju, a ipak ne razumiju, da se jednoć ne obrate i da im ne bude oprošteno“ (Mk 4, 10ss).

Iz onoga što Isus ovdje  govori čini se da je njegovo učenje kodirano, da su to zagonetke koje tek treba odgonetnuti. Marko to još i podcrtava kad kaže kako je s mnoštvom Isus govorio u zagonetkama, a nasamo s učenicima govorio je jednostavno i razumljivo (Mk 4, 34). No, je li to fer? I kako je to moguće? Zar Isus nije sam htio da se ljudi obrate i da ga slijede? Što to Marko prenosi?

Naš je problem u prijevodu  riječi „tajna“ kraljevstva nebeskog. Dok mi pod tim razumijemo „nedostupno znanje“ „znanje za koje su neki zakinuti“ izvornik podrazumijeva „misterij,“kao  u krimićima: Sve su pojedinosti slučaja otkrivene svakom čitatelju i nazočnima, ali samo je slavni detektiv taj koji  ih vidi i zna protumačiti tako da razotkrije ubojicu. Često su čitatelji zbunjeni i kad im se kaže tko je krivac, jer – ne znaju čitati znake.

I druga stvar koju valja zapaziti je da Marko tajnom ne naziva Isusovo učenje nego – Kraljevstvo Božje dolazi kao „misterij“ – To znači, Isus smatra kako je sve u životu čovjeka sastavljeno kao zagonetka i postavalja se pitanje: hoće li u tome prepoznati pravu stvar i svrstati se na pravu stranu? Hoće li prepoznati svojega Stvoritelja ili neće?  Isusove su usporedbe zato priče koje čovjeka tjeraju da zauzme stav prema  u životu i odluči: Hoće li voditi plodonosan život ili besplodno i površno tratiti vrijeme ugušen prizemnim i bespotrebnim stvarima? Hoće li vjerovati u Boga ili ne? I kršćanima nekad teško pada reći „da će netko samo zato što nije vjerovao Isusu biti bačen u pakao“ jer se ta izjava čini uskom i proizvoljnom i nada sve netolerantnom prijetnjom. No s druge strane, lakše se razumije ako se postavi ovako: Ako čovjek dođe do zaključka da mu Bog i njegova milost ne trebaju  za život i čovjek kaže Bogu da ga pusti na miru; Bog to poštuje i ostavlja ga – na miru, tj. samoga.

Zato se čini da sve što je Isus činio i govorio ima samo jednu svrhu – potaknuti ljude na odluku glede svrhe vlastita života.  Isus govori u zagonetkama da bi natjerao ljude da ih riješe, a onda, i da rješe zagonetku svojega života. Kao na primjer u ovoj Isusovoj zagonetki o sjemenu: Koje si sjeme ili koje želiš biti: ono koje donosi plod? Ili ono plitko, zaokupljeno brigama i ugušeno trivijalnim stvarima?
Ljudi ne vole donositi takve odluke. Oni bi ostali neodlučni. No, tad su već zauzeli stav.

Evanđelist Ivan zapisao je jedan mali, nevjerojatan incident u svom evanđelju: Isus, veliki učitelj i vođa, opasan je ručnikom i laća se ponižavajućeg ropskog posla. Veli evanđelje: «A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izašao i da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vode u praonik i poče učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. (13,3-5).»

Podsjeća nas to na glavnu karakteristiku stvarno velikih ljudi: oni ne moraju brinuti za svoj image i autoritet. Svima je, a posebno njima samima, jasno je odakle dolaze i kamo idu. Znaju da posao koji obavaljaju ili položaj koji zauzimaju ne dolazi od promjenjive sreće, nego da stoje čvrsto u Božjoj ruci. Zato takvi ljudi mogu raditi što je potrebno da bi služili drugima neopterećeno. Ne troše energiju  na razmišljanje kako će ovaj ili onaj potez biti protumačen ovdje ili ondje i kakvi će oni ispasti na toj procjeni, hoće li im, kako bi narod rekao, «kruna spasti s glave» ako komu, figurativno govorim, operu noge.

Kamo sreće da imamo takve vođe naroda – kojima je dobrobit drugih važnija od vlastitog probitka i imagea. Pa ipak, ne želim govoriti o narodnim vođama. Naprotiv, za sve nas, obične ljude, ovaj bi Isusov čin trebao biti primjer za život. Ako znamo da smo Božji i svoj smo život njemu povjerili ne moramo razmišljati kako će ova ili ona služba drugima utjecati na naš image i autoritet – hoćemo li ispasti siroti i jadni ako se uhvatimo ropskog posla služeći onima koji su po nekim ljudskim standardima «ispod nas»: Hoćemo li promijeniti pelene bebi? Skuhati kavu supruzi? Držati se obećanja da ćemo se vratiti u određeno vrijeme? Ili ćemo izazivati dokazujući svoju navodnu nadmoć inatom? Veličina se naime pokazuje na svakodnevnim malim stvarima kojima služimo drugima ne misleći na sebe. Dok nametanje autoriteta i provođenje svoje volje silom donosi pobunu, svađu i natezanje, služenje uvijek donosi mir, ljubav i sklad. Istinski veliki ljudi mogu nasljedovati Isusa služeći čak i malim, prezrenim poslovima.

Želim nam svima takvu sigurnost i veličinu za danas – da možemo služiti bez rezerve i razmišljanja i tako donijeti ljubav i sklad u ovu trenutnomnogima prilično sumoranu svakodnevicu.


Što je to prava vjera u Boga?

Što je to prava vjera u Boga? Pretpostavljam da se to pitanje baš i ne postavlja često, jer je puno stupica i neželjenih konfliktnih situacija. Ljudi obično odgovaraju teološki – ističu pravovjernost i doktrine, objašnjavaju crkvenu povijest ili nabrajaju tradicije koje obdržavaju. Nerijetko se na kraju i posvađaju oko toga koji je pristup pravi. Vjera u Boga je mnogima ono što oni čine,  ili barem misle da bi trebali činiti za Boga.

Opširnije...

Umjerenost i razboritost nisu česta pojava, posebnice ljeti i u ranu jesen, kad svaki kraj ima svoje fešte vezane za žetvu i ubiranje plodova. Umjerenost i razboritost su pozitivni pojmovi, čini se samo u rječniku! Običan ih čovjek ponajprije veže uz samostane i isposništvo. Zašto bi se itko normalan suzdržavao kad može uživati u blagodatima i obilju? Zašto bi mislio i štedio, ako si može priuštiti da ne misli i uživa?

Dopustite mi, poštovani čitatelji, da vas ipak izazovem na umjerenost i razboritost – bez obzira na obilje ili nesmotrenosti koje si, realno, možemo dopustiti.

Napominje apostol Pavao svom suradniku Titu u istoimenoj poslanici: «Baš se time očitova milost Božja u svoj spasteljskoj snazi za sve ljude, da nas odgaja da se odrečemo bezbožnosti i svjetskih požuda te živimo umjereno (neki će prijevod reći trijezno), pravedno i pobožno u ovom svijetu, kao ljudi koji iščekuju blaženo ispunjenje nade, naime, pojavu sjaja velikoga Boga, našega Spasitelja, Isusa Krista.» (Tit 2,11-13).

Umjerenost i razboritost – milosni su božanski odgojni ciljevi. Oni donose pravdu u svijetu i spas za sve ljude kako veli Pavao. Nije to neka duhovna fraza iza koje ništa ne stoji. Probajmo samo razmisliti. Danas četvrtina ljudi troši 3 svjetskih resursa i ima neusporedivo veće emisije stakleničnog plina – tj. najviše utječe na uništavanje ozonskog omotača pa tako doprinosi da ionako siromašnim južnim i istočnim svijetom haraju nezapamćene prirodne katastrofe i odnose i ono malo preostalog života. Globalizacija je iznjela na vidjelo ono što nismo vidjeli dok smo sjedili u svojim malim svjetovima u koje bi se neki i danas rado opet vratili, i zabili poput noja glavu u pijesak: Svijet je međuovisan. Kako ja živim svoj život u „Mrduši donjoj“ – utječe na ljude u svijetu – dakle, upravo ono što je apostol već vidio kad piše svom prijatelju. Poslušnost Bogu (tj. pobožnost) potiče nas da živimo svjesni posljedica koje naš život ima na druge pa posredno opet i na nas same!

Zgražavamo se nad stanjem svijeta i uglavnom mislimo da se rješenja nalaze u velikim, svjetskim sustavima i njihovim reformama. Ali sustavi samo iskorištavaju opće stanje u svijetu. Opće pak stanje počinje sa svakim od nas i s onim naoko malim stvarima – hoćemo li u trgovinu nositi ceker ili torbu od prirodnih materijala ili ćemo nesmotreno koristiti jednokratne plastične vrećice koje će se stoljećima vući po zemlji. Hoćemo li se pridružiti ljudima koji ne idu na daleke godišnje odmore, da bi smanjili udio ispušnih plinova, i koji ponovno nalaze odmor u običnom, bliskom okolišu kamo se može otići biciklom. Jesmo li spremni odreći se svoje dobiti tako što ćemo kupovati realno skuplju kavu na primjer, za čiju su berbu radnici bili pošteno plaćeni? Hoćemo li stati s onima koji bojkotiraju jeftinu odjeću za čiju su proizvodnju upregnuta djeca? I hoćemo li se odreći vlastite požude imajući na umu bijedu žena i djevojčica prodanih u roblje jer je njihovu sudbinu odredilo nepravedno i neumjereno trošenje na Zapadu? I ne na kraju, iako se često osjećamo sami bijednima i siromašnima hoćemo li se htjeti vidjeti u pravome svjetlu i usporediti s onima koje bijeda prisiljava da žive s manje od pola dolara na dan? Takvih je odluka tisuću na dan – i traži se da ih odvagnemo razborito te izabremo pravo.

Naša umjerenost i razboritost i u tišini našeg malog života presudno utječu na pravdu u svijetu.


Dogodilo se na samom početku dvadesetog stoljeća. Poljska je bila rastrgana. Za Poljsku su se borile dvije velike sile iz njenog susjedstva. Ponekad su se ta dva tadašnja imperija dogovarala i među sobom dijelila Poljsku i Poljake. Ponekad bi ih porobljavala čas jedna čas druga velesila. Zato su se Poljaci iseljavali iz svoje zemlje. Dobrim su dijelom odlazili u Francusku, ali ih je najviše odlazilo u Sjedinjene Američke Države i Kanadu.  I danas su tamo jake grupe doseljenika iz Poljske, odnosno njihovih potomaka.
Tako se doselila i obitelj Tuček. Njihova najmanja djevojčica, Miroslava Marija imala je jedva dvije godine. U novoj domovini su našli i nešto čemu se nisu nadali. Jedne nedelje poslijepodne u jednoj ovećoj dvorani u Torontu bila je neka priredba za Poljake. Dok su Tučekovi pratili program, vani je počeo pljusak. Na trgu ispred zgrade bilo je puno ljudi. Oni su ušli u predvorje i hodnik iste zgrade. Organizatori priredbe su ih pitali:
     - Što se to događa. Otkuda ste nahrupili u tako velikom broju?
    - Molili bismo da ovdje pričekamo dok prođe pljusak – rekli su neki od pridošlih – Poslije ćemo nastaviti evangelizaciju.
    - Evangelizacija? Što je to? - pitali su Poljaci.
Pridošli su im nekako objasnili da je to skup na kom se ljudi pozivaju da se vrate Bogu i da vjeruju te da pristupe Kristu kao Spasitelju. Poljaci-organizatori ponudili su pokislima da u velikoj dvorani nastave evangelizaciju.  
Na scenu se popeo čovjek. U ruci je držao knjigu. Rekao je da je ta knjiga Sveto pismo. Svi su s poštovanjem i pozornošću gledali i slušali. Govornik je otvorio knjigu. Rekao je da čita riječi iz Evanđelja po Marku.  Pročitao je (Marko 9:36-37):
Zatim Isus uze malo dijete, postavi ga među njih (apostole), te ga zagrli i reče im: "Tko primi radi mene jedno od ovakve male djece, mene prima. A tko mene prima, ne prima toliko mene, nego radije onog koji je mene poslao.
Govornik je govorio engleski. Našao se tu i prevoditelj. Prisutni Poljaci mogli su razumjeti. Razumjela ga je i mala Miroslava Marija. Čovjek je
rekao kako Gospod voli malu djecu te i mala djeca trebaju voljeti Njega. Privila se uz svog oca i prošaputala:
    - Tata, ja volim Isusa. Kaži to onome stričeku.
    To je ponovila nekoliko puta tijekom slušanja. Govornik je na kraju pozvao prisutne:
    - Neka pristupi tko želi pripadati Kristu. Otac je pristupio zajedno s Miroslavom Marijom.
    - Gospodine propovjedniče – rekao je – Ova moja čupavica mi stalno govori da voli Isusa i da hoće da bude Njegova. Ne znam koliko ona to sve razumije. Ne razumijem ni ja, a njoj je tek pet godina.
Propovjednik je pomilovao djevojčicu. Pogladio je njenu tršavu glavicu. Rekao je:
    - Blago njoj. Ona je shvatila. Vama, pak, dat ću ovaj listić da pročitate. Unutra je i adresa na koju se možete obratiti. Uvijek je netko tko vam može podrobnije objasniti ono što vas bude zanimalo.
Miroslava Marija je poživila još osamdeset i šest godina. Sve je te godine djelatno svjedočila.
Bože veliki i slavni, umnoži Tvoje vjernike i vjernice,  Tvoje svjedoke i svjedokinje, i privedi što više djece. Ti spašavaš. Ti ćeš spasiti.
            Neka je slava jedinom Bogu:
            Ocu i Sinu i Svetom Duhu.
            Amen.