Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

Kamo god se okrenuli, mediji nam nameću ovakva pitanja kao životno bitna: što moram činiti da bih bio bogat, uspješan i lijep? Tjeraju nas da učinimo sve kako bismo postigli te visoke standarde i obećavaju nedodirljivost, spas od života. Ja bih ipak ustvrdio da su ta pitanja, kad bolje razmislimo, zapravo nebitna za spas. Dakle ostaje samo jedno pitanje koje je bitno: Što mi treba činiti da se spasim?

U Djelima apostolskim, u 16. poglavlju, vidimo situaciju u kojoj to pitanje postavlja grubi, priprosti tamničar. Epilog je to priče u kojoj su Pavao, apostol, i njegov suradnik Sila na svom misijskom putu stigli u Filipe, vrlo važnu rimsku koloniju u Makedoniji. Propovijedajući evanđelje stvorila se oko njih mala skupina vjernika, ali je Pavlu svakodnevno na putu prema bogomolji dodijavala neka ropkinja opsjednuta vračanjem. Vikala bi: „Ovi su ljudi sluge najuzvišenijeg Boga; oni vam navješćuju put spasenja.“ Nemamo vremena ovdje objašnjavati zašto je Pavla to smetalo kad je govorila istinu, ali to nije i poanta priče. Bitno je da je činom oslobođenja te žene, Pavao prekinuo biznis njenim gospodarima kojima je pribavljala veliku zaradu. Bijesni na Pavla i Silu predali su ih na sud gdje su bili išibani i bačeni u tamnicu. Tamničar ih je kao opasne kriminalce dodatno okovao u klade.

Pavao i Sila mole u tamnici i molitva se pretvara u pjesmu slave Bogu, a rezultat je potres koji otvara sva vrata tamnice i zatvorenicima spadaju okovi. Tamničar je u očaju jer je naravno mislio kako su svi pobjegli. Nije bilo isprike, čekala ga je smrt, pa je htio sebi presuditi. U trenutku kad je podigao mač povikao je Pavao: „Ne čini sebi nikakva zla jer smo svi ovdje!“ Tad je tek shvatio tamničar da je njegova situacija još mnogo opasnija. Cijelu je stvar pokrenuo Bog u obranu svojih slugu! A on, Tamničar, držao je u zatvoru Božje ljude! Ipak, Pavlov mu usklik daje nadu pa zato postavlja životno pitanje: „Gosopodo, što moram činiti da se spasim?“

Čovjek takvo pitanje ne može postaviti bez svijesti o vlastitoj izgubljenosti i potrebi da iziđe iz mraka. To je trenutak kad čovjek shvaća da ne zna i ne može sam izbaviti svoj život. Ovo pitanje ukazuje na nadu spasenja usprkos svakom nadanju. To nisu pregovori o najboljim uvjetima predaje. Ovaj tamničar ne traži argument za neku intelektualnu raspravu, nije radoznao i ne špekulira već svim srcem traži odgovor na jedno jedino pitanje života i smrti. Ne može se spasiti po vlastitim pravilima ili djelovanjem. Njegove su ga sposobnosti, odnosno nesposobnosti dovele u ovo stanje. Sada netko drugi postavlja uvjete a on ih treba izvršiti.

Dramatičan, neugodan i težak trenutak u tamničarevu životu, razrješava Pavlov odgovor: Vjeruj u Gospodina Isusa, pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom. Kakav veličanstven trenutak koji je svojim svjetlom rastjerao tamu propasti i donio novi život. Sasvim jednostavan ali beskrajno težak uvjet: bezuvjetna vjera u Božje spasenje po Kristu. U moru pitanja koja nam se nameću kao bitna, tamničarevo je pitanje do danas ostalo jedino životno važno pitanje. Kako ćemo se spasiti kad naš život uđe u slijepu ulicu, a ući će svakako prije ili kasnije? Sasvim je jasno da nas izbaviti neće ni uspjeh, ni ljepota ni bogatstvo. Kao i za tamničara, Božja je punuda spasenja u Kristu jedina prava šansa.

Kažu da je središnji stih Biblije: 
 
'Bolje se Jahvi uteći 
nego se uzdat u čovjeka' Psalam 118.8 
Kojeg čovjeka? Svakog čovjeka! Drugog i sebe. Kad su sinovi Izraelovi zauzeli Jerihon i Aj k njima su došli Gibeonci koji su u strahu za vlastiti život, na prijevaru uspjeli sklopiti savez o nenapadanju s Izraelom. Gibeonci su se tako obukli i opremili da su svojim izgledom odavali dojam da je riječ o ljudima koji dolaze iz daleke zemlje. U Jošui 9.14 čitamo: 'I povjerovaše im ljudi po putnoj opskrbi, ne pitajući Jahvu što će im reći. Jošua uglavi s njima mir...' 
 
Događaji opisani u Jošuinoj knjizi obiluju motivom: 'pitali su Jahvu... Jahve odgovori i vodi narod svoj.' A sad nisu pitali nego su se oslonili na zdravu pamet i na ono što je bilo očigledno i, napravili grešku. Ne treba ni reć da je savez sklopljen s Gibeoncima bio na štetu Izraela . 
 
U Izrekama 3.5 čitamo: 'Uzdaj se u Jahvu svim srcem, i ne oslanjaj se na vlastiti razbor.' 
 
Pitati Boga za savjet! To je ono što današnjem čovjeku izgleda nepotrebno i čak što više, ponižavajuće. Oči kažu: suhi kruh je znak da su dugo na putu. A što kaže onaj koji vidi stvari onakve kakve jesu, a ne onakvim kako se čine? 
 
Interesantno, nigdje se ne kaže kako je Bog odgovarao na njihove dvojbe, ali je to očito činio tako da su se njihove dvojbe pretvarale u izvjesnosti. Ovo je važno jer naša sklonost gotovim, instant odgovorima, načelima, principima mora biti zamijenjena 'otvorenim srcem' koje ne pristaje na recepte, već je uvijek spremno čuti živi Božji glas i po njemu se ravnati. 
 
Možemo li ipak reći neku o tome kako Bog govori danas? Uz Riječ koja nam svjedoči o (a) iskustvima naših prethodnika koji su hodili s Bogom i (b) vječnom Božjem naumu sa stvorenjem, mi ljudi koji hodimo prašinom ove zemlje trebamo i živu riječ koja će nas voditi u konkretnosti naših života. Puno je pitanja na koje ne nalazimo lake odgovore, posebice zato što svojim životima želimo proslaviti Boga time što ćemo vršiti njegovu volju. 
 
Tako Pismo svjedoči: 
 
- s Mojsijem je Bog u Svetinji razgovarao kao s prijateljem: 'A kad bi Mojsije ušao u Šator, stup bi se oblaka spustio i ostajao na ulazu u Šator dok je Jahve s Mojsijem razgovarao. 10Videći kako stup oblaka stoji na ulazu Šatora, sav bi se narod tada dizao i svatko bi se duboko klanjao na vratima svoga šatora. 11Tako bi Jahve razgovarao s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem.' (Izl 33.9-11)
 
- Urim i Tumim; Na svećenikovu su se naprsniku nalazila dva kamena, Urim i Tumim. Iako iz Pisma ne znamo detalje, bio je to jedan od načina na koji su Izraelci saznavali Božju volju: 'Šaul upita za savjet Jahvu, ali mu Jahve ne dade odgovora - ni u snima, ni po Urimu, ni preko proroka.' 1 Sam 28.6; 
 
- kocka; izbor Mateja apostola (Djela 1.26)
 
- snovi i/ili viđenja (Pavao u Maloj Aziji na putu za Makedoniju – Djela 16.9 i apostolo Ivan na Patmosu) 
 
- životne okolnosti; unazad vidimo da nas je Bog vodio
 
- neki svjedoče o glasu koji su čuli
 
- 'tihi glas' u savjesti, duši, srcu koji nas nuka.
 
Bog ima načina da nam progovori i vodi nas kad je naše srce otvoreno za njega, kad očekujemo od njega Riječ. 

Reče netko: 'Živimo danas u nepodnošljivoj zbrci , bez daha kao u temperaturi' i riječ odmor spada među one nevjerojatno atraktivne, ali često nedokučive pojmove. Vrijeme je godišnjih odmora – i ako spadate među mnoge koji si odmor ne mogu priuštiti ili pak i među one koji si mogu priuštiti putovanja, ali su zaključili da ih ona ipak više umore nego odmore, evo prijedloga za odmorom duha, duše i tijela, koji je financijski izvediv na bilo kom mjestu – iako za ljudsko iskustvo nije nimalo jednostavan.
 
Isus je rekao: 'Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti' (Mt 11,28), a poznati kršćanski pisac Richard Foster u svojoj knjizi 'Molitva: ili kako naći pravi dom svom srcu' uzima ovaj biblijski redak kao temelj za koncept 'molitve odmora'.
 
Bog u svom stvaralačkom činu nakon šest dana uvodi Šabat, dan odmora. To nije samo neki povremeni predah koji si ljudi mogu uzeti od posla. Sedmi je dan poziv na potpuno povjerenje u Boga da će se stvari odvijati i dok mi ne radimo, jer on brine za nas. Zato, se povremeno možemo i trebamo prepustiti 'svetom neradu' (ili kako su to stari molitveni znalci nazivali 'otium sanctum'). Smijemo ući u Božji počinak, kako nam govori pisac poslanice Hebrejima. A taj nerad uključuje i sastoji se od molitve. Nekako smo navikli misliti da je molitva 'aktivnost' kršćana po kojoj oni pokreću Božje srce. Molitva je težak rad: moramo preispitati svoje srce, moramo naći prave i dostojne riječi i tome slično. Iako, naravno, lijepe i aktivne molitve imaju svoje mjesto u crkvenom životu, smijemo se povremeno povući u osamu i nerad – da tako kažem - molitve odmora. 
 
To je molitva u situacijama kad je buka i zahtjevnost okoline tolika da više i ne znamo što bismo molili i naša molitva je samo uzdah premorenih i pretovarenih, skup riječi, koje možda niti nemaju smisla. Dobra je vijest da smijemo doći i s takvim molitvama i sjesti  Bogu u krilo, osjetiti njegov očinski i spasenjski zagrljaj i čuti njegove riječi u nama. Nema boljega odmora od toga kad svjesno i bez zadrške smijemo biti Božja djeca povjerenja potpuno usmjerena na njega.
Zato, ako smo umorni i natovareni, odlučimo se za molitvu odmora. Možemo početi  tako što ćemo jedan dan provesti s Bogom daleko od rutine i televizora: povucimo se u osamu nekog tihog mjesta – nekoj klupi u neprometnom parku; nekoj omiljenoj fotelji kad nitko nije kod kuće – i prepustimo se tišini Božje prisutnosti bez potrebe da gledamo na sat, bez dnevnog reda i prisile (nekad je dobro tome danu pridodati i post, tako da ne moramo misliti niti na hranu). Ne trebamo ništa raditi. Ne trebamo ništa govoriti. Ne trebamo se zamarati formama. Trebamo se primiriti, opustiti i slušati. A  Bog će po svom obećanju poravnati naše misli i presložiti prioritete. Otpast će od nas bremena nebitnih stvari koje nas muče i osjetit ćemo silu Božje prisutnosti i snage. 
 

Psalmi 1i 2

Kad čovjek nasumce otvori Bibliju negdje na sredini, vrlo je vjerojatno da će otvoriti Knjigu Psalama. To je zbirka poetičnih molitava, koje su izrekli pojedinci. No, njihova opća vrijednost i nadahnuće učinili su Psalme zajedničkim molitvenikom najprije židovskog naroda, a potom i kršćanske crkve. Nema dubokog ljudskog osjećaja koji nije izrečen u Psalmima. I nema većeg poticaja na vjeru u Boga od onog opisanog u Psalmima.

Danas bih volio da prođemo kroz drugi  Psalam. Zajedno s prvim psalmom on čini uvod u knjigu Psalama. Dok prvi Psalam izražava blagoslov čovjeku koji teži za Božjim putem izbjegavajući 'savjet opakih i put grešnih', ovaj drugi Psalam opisuje nezavidno stanje u kojemu takav vjernik treba živjeti svoj pobožni život:
'Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Gospodina i Pomazanika njegova: 'Skršimo okove njihove i jaram njihov zbacimo!' Psalam kaže da pobožni  živi u stalnoj opasnosti za svoju vjeru usred neprijateljske buke naroda i nasilnih ovozemaljskih moćnika, koji niječu da postoji Bog i da se njegova volja treba poštovati. Za vjernika, ta izvanjska nasilna buka, čini se mnogo uvjerljivijom od tihog glasa koji potiče na život u pravednosti i pokornosti Božjem zakonu. Ali psalmist upozorava da je to samo privid. Sa svete gore, naime, i po Božjoj namisli već vlada Božji Pomazanik a u njegovoj je ruci  sudbina naroda. 'Smije se,' kaže tako Psalam dalje, 'onaj što na nebu stoluje, Gospodin im se podruguje.' On ima vlast 'vladati nad njima palicom gvozdenom' i 'razbiti ih kao sud lončarski.' Sve što treba učiniti je 'zatražiti u posjed kraljeve zemaljske.' Koliko god se moćni činili zemaljski vladari, ali i buka naroda koji na sav glas izvikuju i nameću svoje nepravedne i pokvarene parole, ovaj Psalam tvrdi da se isplati slušati Boga, jer Bog i  nad takvima vlada. Zato, Psalmist poziva: 'Opametite se sada, vi kraljevi, urazumite se, puci zemaljski. Služite Gospodinu sa strahom, s trepetom se pokorite njemu, da se ne razgnjevi te ne propadnete na putu kad uskoro plane srdžba njegova.' Nema  puka ni vlasti koji nisu podložni i odgovorni Bogu, i oni koji žive i prave buku kao da Boga nema, u velikoj su opasnosti da naštete svom životu.

Zato, zaključuje Psalmist – bez obzira na bezbožnu buku oko nas i na bahatost onih koji vladaju, čovjeku pojedincu uvijek se isplati 'ne slijediti savjeta bezbožnih i ne stajati na putu grešničkom' nego umjesto toga 'uživati u Zakonu Gospodnjem i o njemu razmišljati dan i noć'. Takve slijedi blagoslov, obećaje Psalmist i potvrđuje iskustvo vjernika kroz vjekove,: 'Blago svima koji se njemu utječu! Odjek je to blagoslova u prvom psalmu: bogobojazan je čovjek 'kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme rod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi.' Nemojmo se, dragi čitatelji, plašiti ići Božjim putem – bez obzira na buku koju dižu narodi – ako želimo da naš život bude bujan i plodan i za generacije koje dolaze.

„Ne mislite li da je vrijeme da napišemo novu Bibliju?“ Nedavno je pitao jedan student. „Ova je zastarjela u svojim zahtjevima pa nije ni čudo što je više nitko ne čita.“ Ovaj prijedlog točno izražava postmoderne postavke suvremenog čovjeka: Prvo, ne postoji apsolutna istina – dakle, Biblija, koliko god stara, ne može biti 'božanska' nego samo ljudska riječ. Drugo, ako je ljudska, možemo je zamijeniti. I više još, trebamo je zamijeniti jer, iako joj se možemo diviti kao vrhuncu stare svjetske književnosti, uvažavati njezin utjecaj na kulture ili joj prigovarati za povijesne promašaje, ona je jednostavno izraz nekog drugog, nama stranog i prošlog vremena. Ako suvremeni čovjek treba Bibliju, onda neka to bude njegova, suvremena inačica, ili bolje još – SVATKO neka napiše sebi Bibliju kakva mu odgovara.

Psalmist pak razmišljajući o Riječi Božjoj ovako govori: „Tvoja je Riječ, Gospodine, nozi mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi. Kunem se i čvrsto odlučujem, i riječ ću održati: pravedne ću tvoje slijedit odluke. U nevolji sam velikoj, Gospodine, po riječi me svojoj poživi.  Prinose usta mojih primi, Gospodine, uči me sudovima svojim. Život mi je u pogibelji neprestanoj, ali tvog Zakona ja ne zaboravljam. Grešnici mi postaviše zamku, ali ne skrećem od tvojih naredaba. Svjedočanstva tvoja vječna su mi baština, ona su radost mome srcu (Ps 119, 105-111).

Nasuprot konfuzije ljudskih riječi, načela i odredbi koje su vođene sebičnim, tlačiteljskim ciljevima, Psalmist vidi vrijednost Božjih načela u Bibliji kao  svjetlo za svoj život. To je  svjetlo postojano i pravedno i usmjereno na pravdu za sve ljude, a rezultat poslušnosti Božjoj Riječi je istinski život i radost.

Psalmist navodi primjere:  Božja riječ znači život u velikoj čovjekovoj nevolji. Svatko tko je pritisnut nevoljama može u knjizi Psalama naći utjehu i nadu za svoju situaciju jer ta Riječ podsjeća da je zemlja, bez obzira na privid, u Božjoj ruci i da se možemo pouzdati u Božju  vjernost. Bog je Stvoritelj i Spasitelj svijeta. Mnogobrojna su svjedočanstva njegovog spasenjskog djela prikazana u njegovoj Riječi. I ona su utjeha nama. Ako je djelovao u korist nekih drugih ljudi – zašto ne bi i u našu korist?

Zatim, Božja je riječ postojana mudrost za cijeli život. Naša okolina uvijek izmišlja nova pravila igre. Nekad je to primamljivo i čini se kao instant rješenje za naš problem, a onda otkrijemo da su to samo prikrivene udice na koje ćemo se uhvatiti i izgubiti svoj život.

Božja je riječ i kičma za vjernika. Po njoj nije prepušten samovolji raznih spletkara koji žive od situacijske etike: bijela laž ovdje, malo prilagođavanje pravila ondje i prije nego što se okreneš nađeš se u stupici koja uništi cijeli tvoj život. Ne skretati od Božjih zapovijedi – pa i onda kad nam nisu sasvim jasna, prije će se ili kasnije pokazati blagotvorno za naš život i napredak.

Tako, umjesto da pišemo sebi Biblije kako nam se sviđaju, trebali bismo u ovo konfuzno i turbulentno vrijeme isprobati živjeti po imperativima Božje Riječi. Psalmist svjedoči da je pouzdanje u tu riječ za njega  temelj, nada i radost života. Ako vas, dragi čitatelji, muči konfuzija života ili kakva druga nedaća – ohrabrujem vas na čitanje Božje riječi. Iz iskustva znam da poslušnost njenom svjedočanstvu donosi pobjedu i pravu radost.

Napisao: p. Giorgio Grlj

U 12 poglavlju poslanice Rimljanima apostol svojim čitateljima daje naputak koji se čini u neskladu s uobičajenom svijesti o kršćanima – da trebaju biti nečujni i nevidjljivi, skrušeni i zadnji u društvu. Kaže apostol: držite do sebe koliko je pošteno: ni premalo ni previše. Drugim riječima, Božja je volja da kršćani budu uravnoteženi ljudi koji dobro poznaju sebe i svoje mogućnosti u okolnostima u koje ih je Bog stavio.

I suvremeni svijet shvaća potrebu za uravnoteženim ljudima. Ne žele samo obični ljudi za sebe znati što mogu postići. I poslodavci žele znati što mogu očekivati od onih koje zapošljavanju. Više i profesionalnije nego ikad ljudi se testiraju ne bi li bolje upoznali sebe, svoje dobre i loše strane, naučili vladati sobom i davati svoj optimum – to jest: samoostvariti se istežući se za svojim snom. No naglasak za samoostvarivanjem nije nam pomogao. Ako išta, učinio nas je nesretnijima, jer u potrazi za sobom i svojim potencijalima, gubimo ono što je doista vrijedno i što nas usrećuje.

Apostol ima drugi recept za uravnoteženost i 'samoostvarenje'. Nasuport velikim humanističkim umovima on smatra da se čovjek u potpunosti i uravnoteženo ostvaruje jedino kad sebe predaje Bogu. 'Predajte sebe kao žrtvu živu svetu i ugodnu Bogu' veli. U biti ovo je prava slika vjere. Staviti se Bogu na raspolaganje znači vjerovati da postoji netko tko je suveren, tko me stvorio, tko me u potpunosti poznaje i zna kako i gjde ću biti sretan, biti doista dobro. Predati se njemu tako postaje najbolji način samoostvarenja.

To pak podrazumijeva da se lakše snalazim u situacijama i zadaćama života jer vjerujem da kroz njih razvijam svoj potencijal. Čovjek koji vjeruje u Boga stvoritelja i vladara svemira lako se uklopi u zadatke, jer vidi širu sliku – ne samo svoju ulogu za koju se tek mora izboriti. Kako bi rekao apostol: svi smo jedno tijelo, a među sobom udovi. Nije teško tad ni drugima odati čast i priznanje i radovati se čak i tuđim uspjesima. Onaj tko je siguran da je Bog na njegovoj strani ne mora se grebati za položaj, kad zna da je Bog taj koji mu daje mjesto (i da su istinske tablice vrijednosti nekad potpuno različite od onih koje postavljaju ljudi da bi se osjećali važnima).

I prema neprijateljima takav vjernik može imati drukčiji stav. Iako oni smatraju da mu pakoste, vjernik zna da mu samo zatvaraju vrata na mjesta na kojima ne treba biti – dok mu Bog otvara druga vrata. Zato vjernici mogu blagoslivljati svoje neprijatelje, a odmazdu za njihovu zloću mogu prepustiti Bogu koji se možda čini spor, ali dosljedno naplaćuje svaku zloću.

Možda je najočitija karakteristika istinskog vjernika da ga nećete naći kako grabi za velikim i časnim položajima nego jednostavno živi kroz takozvane male stvari koje se moraju obaviti (i koje često nitko drugi ne želi obavljati). Svoj posao obavlja vjerno i marljivo i kad ga nitko ne gleda i ne nadgleda i tako plete temelje društvu i daje stabilnost svojoj okolini. U tom postojanom nastojanju upoznaje sebe, i što je još važnije upoznaje druge. Pa i ako po ljudsku nikad ne završi kao „velik“ čovjek, njegova ga okolina pamti kao velikog jer su se mnogi na njega mogli osloniti.

Ukratko, Božja riječ predlaže onima koji su u potrazi za samoostvarenjem da žive pouzdano usidreni u vjeri u Boga koji poznaje i vodi ljudski život i predano služeći kroz takozvane male stvari drugima.