Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

Očito je, u izbornoj smo godini. Narodu, koji navodno treba birati, teška politička klima postoje još teža. Glasni postaju i oni najtiši saborski zastupnici. Ne biraju se riječi u javnim raspravama i Sabor sliči pijaci. Na površinu isplivavaju nevjerojatni prošli grijesi protivnika. Drugim riječima, godinu dana živimo u kaljuži prošlosti, a sve u ime pravde i pravice i navodnog prava naroda da zna. A onda iz toga trebamo birati budućnost. 
Opširnije...

 
TAMO DI ZAUVIK...
Virujemo, sad si,
naš prijate'ju ti,
među anđelima,
na po'jima mirnin...
Virujemo, sad si,
u Nebu di svitli...
Tamo di ni' zima,
di ni' suza, pritnji...
Tamo di zauvik
Ocu ćeš se divit...
Di te vična jubav
obilato kripi...
Virujemo, sad si,
u nebu di svitli...
Među sjajnin zvizdan,
u rukama dobrin... 
Tamo di zauvik
Ocu ćeš se divit...
Di ćemo se opet
jednog dana vidit...                       
 

Tjedan je u kojem mnoge crkve diljem svijeta mole za jedinstvo kršćana. Ta je molitva aktualna od trenutka kada je Krist Gospodin izgovorio riječi : „kao što si ti Oče u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao!“  
 
Kristova molitva za jedinstvo kršćana još će dugo biti aktualna, jer ljudima, usmjerenim na sebe i svoje teško pada ideja o jedinstvu. Uz to slabo razumijemo i da jedinstvo – a posebno ono za koje je Krist molio –  nije organizacijska jednoobraznost. Oni koji Krista primaju već su jedno u njemu. Sveto pismo veli da je jedan Duh Sveti koji nas je sve krstio u jedno Tijelo, u Krista. Apostol Pavao u svojoj poslanici Korinćanima koristi sliku ljudskog tijela ne bi li razjedinjenim Korinćanima dozvao u pamet narav kršćanske crkve.
 
Korintska crkva nije mogla biti raznolikija. Bilo je ondje kršćana iz židovstva, koji su se držali strogih ritualnih i moralnih pravila. Bilo je i kršćana iz neznabožačke,  poganske pozadine u kojoj su važila drukčija društvena pravila, i moralni su zahtjevi bili mnogo manji. Neki su članovi korintske crkve bili slobodni, imućni ljudi, a drugi robovi. Neki su voljeli Petra, glavnog apostola, drugi Pavla, njihovog apostola, a trećima je mnogo bolje pasao retoričar Apolon, koji je u Korintu, u Grčkoj, kolijevci moderne filozofije, mogao nadgovoriti bilo kojeg sugovornika. Svi su Korinćani voljeli nadnaravne duhovne darove, a posebno su bili obdareni darom jezika i prorokovanja – što su ih očito koristili istovremeno, ne bi li bolje nadglasali jedni druge na sastancima. I naravno, svađali su se oko toga, čiji je dar bolji.
 
Apostol Pavao kori Korinćane zbog tog rivalstva i samopromocije. On afirmira njihovu različitost i njihove brojne duhovne darove, ali ih upozorava da sve to ne koristi ništa, ako nije vođeno sviješću o jednosti Kristovog tijela i služenju jednih drugima zbog Krista koji ih ujedinjuje. Ne trebamo svi biti isti da bi bili jedno. Ali trebamo svi, različiti, prepoznati da nam je prva i jedina zadaća služiti Kristu.
 
Zato Pavao Korinćanima napominje da je crkva Kristova tijelo koje se sastoji od različitih udova. Ne može se bubreg sam zvati tijelo, ali ni najmanji organ u tijelu nije nepotreban. Takva je Božja ideja jedinstva i različitosti. Pavao na to prirodno nadovezuje čuveno 13. poglavlje, tj Himnu o ljubavi, jer različitost tek po nesebičnom zauzimanju za druge može postati istinsko i učinkovito jedinstvo. 
 
U ovom tjednu molitve za jedinstvo kršćana, prigodno se pitati – pojedinačno i denominacijski – razaznajemo li uistinu tijelo Kristovo? Jesmo li zaokupljeni sobom, svojom posebnošću i izvrsnošću, pravovjernošću, veličinom ili odabranošću (jer čovjek i jedno i drugo može zvati vrlinom)? Ili doista u ljubavi vidimo brata i sestru u drugim i drukčijim kršćanima koji javno potvrđuju svoju privrženost Kristu i dnevno ga žele nasljedovati? 
 
24. siječnja 2011. 
 

Oglasilo se Nebo jer vapaj se iz boli uzdigao odozdol...
Priđe vrijeme da  na svijet, gle, među prah siđe On...
Veličanstven svoj On ostavi dvor...
Iz prostranstva siđe, ponizno, na zemaljsko pokvareno tlo..
On koji od čovjeka jednog, divno, sav ljudski izvede rod... 
On, bez kojeg ne pada kiša, ne sijeva i ne tuče grom...
On bez kojeg istinski čisto ne postoji dobro...
Da, On koji jači je no bilo koje zlo...
Da, siđe Onaj koji je vid slijepcima vraćao, hrome i mrtve dizao...
Koji je Sol, Svjetlo, Put, Ljubav, Istina, Život, Sloboda – bio i ostao!
On, kojeg uhvatiše jer ne htjedoše vjerovati 
da pred njima stoji potpun čovjek, a i živi Bog...
On, koji stvori i trn i drvo i čavao i te ruke što ga pribiše na brdu
što  zove se Golgotom!
Da, On, kojeg ni smrt ni tama zadržati nisu mogle 
ni sa svom snagom svojom zlom!
Jer On... On je uskrsnuo!
Da, On koji i danas čini isto...
Koji i danas hoda ovom suznom dolinom
I kuca na vrata tvoga srca ne bi li u nj ušao,
ne bi li grijeh oprostio, ako bi ih odškrinuo...
Ne bi li tko od mrtvih iz praznine ustao...
Samo ako bi Ga srcem zvao...
Učini to, čovječe, prije nego bude kasno...
Prije nego te ponos pobijedi i dokrajči...
Prije nego sav problijediš pa se nad tobom začuje zvon:
Din – don! Din - don!'
Pa, gle, pred Njegov svet i pravedan ti stupiš tron –
tako siromašan, bos i sasvim...sasvim gol...
Koji će tvoj onda biti odgovor?
Koje ćeš Mu to svoje predstaviti dobro
kad te samo jedno bude pitao:
Što si učinio s mojim Sinom? 
Što si učinio s mojim najvećim blagom i najvećim Darom...?
Zato, obuci se.. obuci se, čovječe!
Bolje da začuje se nad tobom onaj drugi,
onaj mnogo svečaniji: Din – don! Din – don!                  

Matej nam u svom evanđelju opisuje trenutak kada mu Gospodin Isus osobno upućuje riječi: „Hajde za mnom!“ Bez razmišljanja on ostavlja svoju carinarnicu i kreće za Isusom. U svojoj kući organizira prigodnu feštu na koju poziva svoje prijatelje carinike i ostale grešnike, kako ih etiketira tadašnja farizejska religijska krema, i eto nove provokacije za ćudorednu policiju – Isus sjedi s njima za istim stolom. Sjediti za istim stolom i objedovati značilo je dijeliti zajedništvo sa sustolnicima, u ovom slučaju s onima koji su smatrani  obredno „nečistima“, nepodobnima za druženje. Isusov odgovor je jednostavan i otriježnjujuć. „Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: 'Više volim milosrđe nego žrtvu.' Jer ja nisam došao da pozovem pravednike nego grješnike. Isus zapravo odgovara citirajući starozavjetnog proroka Hošeu 6. poglavlje, 6. redak: „Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice.“ To nije jedino mjesto, gdje Matej citira Isusa koji se obraća farizejima tim riječima. Nekoliko poglavlja kasnije ovako govori: „da ste shvatili što znači riječ: 'Više volim milosrđe nego žrtvu', ne biste osudili ovih nedužnih.“
 
Isus uporno slijedi starozavjetne proroke koji su ljude neumorno pozivali na povratak Bogu i njegovom Savezu.  Oni su zdušno upozoravali na lažnu religioznost, na varljiv osjećaj sigurnosti zbog božanskog izbora tog naroda. Proroci su ukazivali na uzaludnost obdržavanja različitih svetkovina, za ljude koji život provode daleko od onoga što predstavlja bit Saveza s Bogom.
 
25. poglavlje Matjeva evanđelja povezuje sve ovo u cjelinu. Isus govori kako će na apokaliptički Sudnji dan kriterij biti djela milosrđa učinjena zbog vjere u Krista onim najmanjima, gladnima, progonjenima, bolesnima i potlačenima s kojima se Krist osobno identificira. Budući da je Bog ljubav, nema drugog načina da pokažemo kako ga poznajemo, osim djelima ljubavi.   
 
Tamo gdje nedostaje pravog bogoštovlja koje dolazi iz iskrenog i poniznog srca, tamo će biti mnogo religije, mnogo ispraznih izvanjskih činā, ali će nedostajati konkretan iskaz milosrđa. Bojim se da često pravu, božansku ljubav ili „milosrđe“, kako kaže naš biblijski odlomak, reduciramo na skup pravila koja se lako kontroliraju i manipuliraju, što naš tekst naziva „žrtvom“. Muči me što kao deklarirana kršćanska zemlja, mnogo raspravaljamo o manje važnim stvarima i silnu energiju trošimo na površnu, ali uljuljkujuću religioznost. Istovremeno slabo brinemo za male, gladne, bolesne, obespravljene, potlačene, nezaštićene, ostavljene na milost i nemilost bogatih i moćnih. 
 
U svemu tome treba uočiti paradoks. Krist, utemeljitelj kršćanstva nije se dodvoravao velikim i moćnima. On je odabrao stranu i još uvijek se identificira s malima i marginaliziranima. Kao kršćani to ne bismo smjeli zanemariti. Kao kršćansko društvo, trebali bismo se prepustiti izazovu i isprobati ne bi li povratak na milosrđe i djelatnu vjeru bio pravi izlazak iz svekolike krize u kojoj svi grcamo – na ovaj ili onaj način. 

Što da čini pravednik kad se ruše temelji? Pita se kralj David u 11. Psalmu. To je pitanje i danas, 3000 godina kasnije i te kako aktualno. Cijeli je svijet nedavno potresla žestoka financijska kriza a kao posljedica, srušile su se mnoge međunarodne korporacije a sve je zemlje zahvatila recesija koja je bila uzrokom pada zaposlenosti i proizvodnje, pa su se po domino-efektu srušili temelji egzistencije za veliki broj običnih malih ljudi. Svijet je potresen i globalnom ekološkom krizom: ekonomski divovi uništavaju okoliš za osobni dobitak, a znanstvenici upozoravaju da se topi zemljin ledeni pokrivač. Bijesne oluje doslovno ruše gradove. Da ne govorimo o ekološkoj katastrofi ovih dana u nama susjednoj Mađarskoj.

Ako i možemo na trenutak zaboraviti temelje svijeta i nekako se nadati da nas neće stići što je stiglo druge narode, ne možemo se oteti dojmu da su mnogi temelji poljuljani i u našoj zemlji. Kažu međunarodni stručnjaci da nismo ni blizu izlasku iz krize. Kažu nam da je gora od nas u Europi jedino još Grčka. Mnogi su se životi žestoko protresli zbog toga stanja.

Mi, koji svoj pogled uzdižemo iznad ovog čisto materijalnog i egzistencijalnog i čujemo onu Isusovu da čovjek ne živi samo o kruhu, tj. da je i duhovno biće, prepoznajemo strašan potres temelja moralnosti i ljudskosti koji donosi ruševine na svakoj razini života: od osobne do institucionalne. Kao da se izgubio osjećaj, pa i sama ideja, da su vjernost, iskrenost, požrtvovnost, ljubav, poštenje i tome slično vrijednosti uopće, ako su već nedostižne. Nadomjestile su ih bezgranična pohlepa za novcem i sebično zadovoljavanje vlastitih želja i potreba bez obzira na to što misli netko drugi. Stoga današnjem čovjeku nitko ne može predbaciti niti licemjerstvo. On se hvali svojom nevjerom, pohlepom pa čak i neznanjem i izlaže ih javno s ponosom. Ta konačno, sve je relativno: zašto onda njegovo neobaviješteno i nemoralno mišljenje ne bi bilo bolje od starih takozvanih ideala?

U takvim okolnostima nije čudo da su ljudi dokazano uplašeni i depresivni i pitaju se što im je činiti kad se temelji ljuljaju?

Naš je psalam odgovor na to pitanje i on oslikava dvije mogućnosti u egzistencijalnoj krizi: pokušaj bijega ili vjera u Boga.

David ne nalazi rješenje u bijegu od problema, nego naprotiv u Bogu koji je vjeran. Naime, naš život i naš napredak nije ovisan o temeljima zemlje nego o Bogu koji nad svima kraljuje. Zato David i započinje ovaj Psalam izrazom vjere: Gospodinu se utječem! Nakon neizbježnog pitanja „Što da učini pravednik?“ David podiže oči prema onim neizmjernim stvarnostima koje zasjenjuju sve ove događaje.

Što vidi? Kralj nad kraljevima je na svojemu prijestolju, nije u bijegu, nije negdje u inozemstvu. Njegovo prijestolje ima temelje koji se ne mogu uzljuljati. Slično iskustvo ima i prorok Habakuk koji će reći:

Hab 2,19 20

Ali je Gospodin u svojem svetom Hramu:
nek' zemlja sva zašuti pred njime!

Što radi Bog dok su njegovi pravednici u opasnosti? Strpljivo gleda, motri, proniče ljude. Bog nije inertan nego strpljiv i daje priliku i dobrima i lošima da pokažu od kakvog su matreijala. Svakako će pravedno postupiti kada dođe vrijeme. Ono što David u konačnici vidi, je da nema čovjek zadnju riječ već pravedni Bog. On je jednako prisutan u svom svetom hramu ali i na zemlji. Time što se okrenuo Bogu koji vlada i sudi svijetu David je opremljen pravim krijterijem kojim može ispravno procijeniti svoju situaciju.

Božja pravednost je odgovor na strah i frustraciju koje donosi naše pitanje s početka. On će svoje zaštiti i dati im mir i onda kada se sve drugo ljulja.