Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

Statistike nam kažu da se oko 90-95% hrvatskih građana izjašnjava vjernicima. To zvuči jako dobro. Sa tolikim brojem vjernika, naši bi društveni, ekonomski, politički, moralni, međuljudski i drugi problemi trebali biti minorni. Zatvorli bi zatvore, političari bi bili pošteni, poslodavci brinuli za svoje zaposlenike, škole bi bile samo mjesto za stjecanje znanja i odgoj krasnih mladih ljudi koji ne poznaju nasilje, kriminal i ovisnosti. Umirovljenici bi sretni provodili svoju starost bez briga i daleko od kanti za smeće. Sve bi naše kuće bile sigurne kuće. Socijalna služba ne bi imala što raditi. Nedjeljom bi zdrave obitelji bile u crkvama ili drugim bogoštovnim prostorima, pa nam ne bi trebao zakon o neradnoj nedjelji. Svećenici i drugi Božji službenici ne bi dospijevali u medije zbog različitih skandala nego bi bili pravi pastiri koji brinu o povjerenom stadu. Ne bismo razumijeli riječ štrajk, prosvjed, blokiranje cesta. Čuvali bi svoje izvore voda, svoju bi zemlju obrađivali, šume bi nam bile zdrave. Kada ovo slušate čini se kao neko utopijsko djelo koje bi trebalo čitati pred spavanje kako bi izbjegli noće more zbog situacije u kojoj se nalazimo. Nažalost, cjelokupno nam stanje u državi ipak govori nešto drugo. O tome ne moram trošiti riječi. Logičan je stoga zaključak da nešto ne štima sa statistikom koju sam spomenuo na početku.

Kad bismo nekako mogli vidjeti pravi omjer između deklarativnog i stvarnog, zauzetog, životnog kršćanstva, sve bi sjelo na svoje sumorno i stvarno mjesto. Zato su znakovite riječi evanđelista Mateja u 9 poglavlju retci 35-38: Tako je Isus obilazio sve gradove i sela. Učio je u tamošnjim sinangogama, propovijedao Radosnu vijest o Kraljevstvu i liječio svaku slabost i bolest. A kad vidje mnoštvo naroda, sažali se nad njim jer bijahu satrveni i zapušteni kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: Žetva je velika a poslenika malo. Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju.

Matej nam kaže da je Isus vidio pravo stanje naroda. Nije se obazirao na njihovu deklariranu religioznost i pripadnost Božjem obećanom narodu. Vidio je da narod propada, da je zapušten i satrven kao ovce bez pastira. Narod je doduše imao svoje službene pastire kojima je u opisu radnog mjesta bilo da moraju brinuti za narod i pripremati ga za dolazak Božjeg Pomazanika tj Mesije. No narod je umjesto skrbi, dobre paše i čiste vode, postao dobar izvor prihoda svojim pastirima. Pastiri su imali veoma dobru skrb od strane svojih ovaca, šišali su ih i previše i stavljali toliko tereta koliko nisu mogli podijeti. Kad se Mesija pojavio, narvano da ga narod nije prepoznao i naravo da su nazovi pastiri bili ugroženi te smišljali kako se riješiti ovoga koji opaslno ljulja čamac.

Isus je vidio pravo stanje naroda i sažalio se. Njegova je sućut bila stvarna, konkretna i kreativna. Poučavao je narod. Starozavjetna mudrost kaže da narod bez znanja pada u ropstvo. Govorio je s autoritetom, pokazivao razliku između slova i duha zakona, otvarao im je duhovne oči. Propovijedao je Radosnu vijest o Kraljevstvu koje se temelji na sasvim drugačinim načelima i vrijedostima i poticao narod da donese odluku i prihvati Božje Kraljevstvo. I na koncu je praktično zasukao rukave, sišao među narod i liječio slabosti i bolesti. Podizao je ljude na noge i vraćao im dostojanstvo i život.

Budući je realna situacija loša, Isus zaključuje kako treba Boga moliti da izvede više poslenika koji će sličiti Kristu. Dao Bog da ta molitva bude i naša molitva pa da se dogodi čudo te se smanji drastična razlika između deklarativnog i stvarnog kršćanstva. Bogu na slavu i svim ljudima na korist i blagoslov.

 
"Svršeni su računi ove godine. Bila je Boga mi crna po nas Hrvate. Dobrote nedoživismo nikakove, zla i premnogo. Kiša i tuča, poplava poharala zemlju... 9. studenoga ošinu nas strahoviti potres te uništi u našem liepom Zagrebu mnogo liepih nada. Ne samo ljudi, ne samo Madjari i Austrijanci, i narav se proti nama urotila, sve zlo je navalilo na nas biedne Hrvate. Hoće li bolje biti? Mora jedan put, ta gore nemože biti nego što je sada. Da se ta crna godina i ljuto zavši, padala je danas u Zagrebu tuča. Vrieme je toplo, vlažno kao u proljeće, sniegu ni traga. Mi stojimo moralno i materijalno u blatu. Hoće li Bog tome biednome narodu ikada pomoći? upitah se često za ovih zadnjih dana godine. Čovjek gotovo da sdvoji, toliko se pojavila kod nas kukavica, toliko ništarija i propalica, toliko ima lopovštine, da te groza hvata. Poštenje, dosljednost, karakter dan danas su kod nas gotovo suvišni pojavi."
Ovo je fragment iz dnevnika Augusta Šenoe kojeg je napisao na 'staro ljeto' 1880. Bilo je to posljednje Silvestrovo Augustova života. Imao je samo 43 godine života, kada je umro, 13.12.1881. godine. 
 
Teško možemo reći da je svaka sličnost s našom današnjicom slučajna.  I mi se pitamo se što nas čeka u novoj godini. Hoće li doista propasti Euro i  time dovedesti u pitanje i postojanje Europe kakve poznajemo? Hoće li nas poharati još jedna i još gora recesija? Hoće li biti nekih novih, ne daj Bože, ratova? Što će biti s našom djecom? Hoćemo li se ikada izvući iz moralnog i materijalnog blata? Odakle da izvučemo osmjeh i optimizam za novu godinu? Ili Šenoinim riječima: Hoće li Bog tome biednome narodu ikada pomoći?
 
Ni biblijskim piscima ovakvi osjećaji nisu strani. U Knjizi Propovjednika čitamo: 'Što je bilo opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. Ima li išta o čemu bi se moglo reći: „Gle ovo je novo!“ sve je već davno prije nas postojalo.' No, nasreću, to nije sve što Biblija ima za reći na tu temu. Knjiga znakovitog naslova, Tužaljke, uz sve ovo staro i zastrašujuće ipak ima  nadasve ohrabrujuću poruku: Dobrota Gospodnja nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo, Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika! To znači da se usprkos svemu Boža ljubav prema ljudima ne mijenja niti smanjuje. Uvijek možemo računati na nju. Zato će i veliki apostol Pavao reći u svojoj poslanici Korinćanima: 'Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti.
Ako s jedne strane imamo stvarnost kakvu imamo, s druge strane imamo  i mnogo veće Božje obećanje koje je moćnije i postojanije od svake krize. Božja dobrota nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. Oni se obnavaljaju svako jutro. Božja je vjernost velika. S tom vječnom istinom želim svima vama dragi čitatelji blagoslovljenu novu 2012. godinu.

Izborno je vrijeme strašno depresivno jer uz poneko otvaranje ovog i onog velebnog projekta saznajemo – a sve u cilju nečije promocije – sve prljavtine prošlog saziva, na SVIM stranama! Tako je čovjek stavljen pred izbor, a zapravo se osjeća sasvim nemoćnim pred mračnim izgledima o budućnosti. Nije čudo da u zadnje vrijeme u Hrvatskoj tako malo ljudi izlazi na izbore. Ne smatraju da njihov glas vrijedi te je njihov izbor da što dalje od svega čuvaju svoj mali život. Nekako mi se čini da je presvjedočenim kršćanima još teže. Njihovi se stavovi i opcije svrstavaju među sasvim beskorisne utopije, iako, naravno, oni znaju da su poslani u svijet da mu budu sol i svjetlo. Može li uopće pojedinac nešto postići u društvu koje se poprilično urušava?
 
Dvije priče iz Starog Zavjeta hrabre pravednika da ustraje u svom pobožnom životu i zastupnički pred Boga donosi svoju zajednicu.
 
Jedno je priča o susretu Abrahama s Bogom kod hrastova Mamre. Bog svom prijatelju najavljuje propast Sodome i Gomore, na čiju se zloću podižu tužbe Bogu. Bog se sprema uništiti te gradove, dati im što zaslužuju. Ali Abraham ima osobni interes u tim gradovima. Ondje živi njegov rođak Lot, pa moli Boga da odustane od svoje namjere. Ta je priča posebno zanimljiva, jer Abraham zna kolika se zloća nakupila u tim gradovima. I sam nije uvjeren da je ondje mnogo dobrih ljudi. 'Ako ih je samo 50 pravednih – nećeš valjda uništiti grad?' Abraham se poziva na Božju ljubav i pravednost kad pregovara, a broj postupno smanjuje na 10 pravednih. Bog prihvaća ovu zastupničku molitvu i obećaje da će poštedjeti grad, bude li ondje našao 10 pravednih ljudi. Nažalost, situacija je tako strašna, da se nije našlo tih deset.
 
Drugu priču svi znamo kao sliku iz spektakla Deset zapovijedi: Mojsije bijesan razbija ploče Saveza na narod koji u podnožju brda Sinaj časti zlatno tele. No rijetko tko primjećuje u toj drami, da na svetom brdu na kome se Bog objavljuje i do koga ponovno stiže idolopoklonički žamor, Mojsije i Bog pregovaraju o sudbini nezahvalnog naroda. Bog kaže Mojsiju: Pusti me da ih kaznim! i tako zapravo sam otvara mogućnost da ga Mojsije ne pušta, nego da se zauzme za narod i spasi ga od božanskog gnjeva.
 
Profesor Martens zaključuje tumačeći ovakve priče u Bibliji: 'Sudbina neke zajednice u velikoj je mjeri ovisna o prisutnosti pravednika u njoj.' I pošto je isto tako jasno da Biblija poznaje Boga koji se ne mijenja, dobro je u ovo vrijeme razmišljati ovako. Doista, situacija nije jednostavna, i moguće je malo pravednih u ovim gradovima. No ako smo Božji prijatelji, poput Abrahama i Mojsija, Bog nam otvara vrata da pregovaramo s njim o sudbini svojega mjesta. Predizborno je vrijeme, vrijeme za istinske molitelje, jer mnogo, reći će novozavjetni pisac, može molitva pravednika, ako je žarka.

Kažu da se drvo pozna po plodovima. Vjerojatno se već pozna po korjenu i lišću, ali kad donese plod, onda i neupućeni stčovjek  zna o kakvom se drvetu radi. Konačno, plodovi su ono što nas zanima jer nam koristi za hranu i okrijepu. Berba i žetva najbolje je vrijeme u godini, a možda i vrijeme da dignemo pogled sa plodova koje ovih dana beremo s naših voćki k nekim drugim, za život jednako važnim, plodovima.

Apostol Pavao crkvi u Galaciji takve nabraja i zove ih plodovima Duha. To su, veli, ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost. Za njih, veli, ne treba zakon, jer se u njima ne može pretjerati. Svojedobno, Beatlesi su pjevali da je ljubav sve što ti treba, ali Pavlov je pristup sveobuhvatniji. Svi nam ovi plodovi trebaju za život – ljubav jer nas netko stavlja ispred sebe i brine naše brige i prije no što smo ih svjesni. Pa i mir, to  blaženo stanje kad nas ne okružuje kaos i strah. I radost nam treba – život s vedrim pogledom na sve stvari, svijest o malim divotama. Što bi bez blagosti i dobrote? I koliko je jednostavniji život, ako znamo da je osoba s kojom poslujemo ili živimo, vjerna? Krotkost i uzdržljivost nisu baš na cijeni u suvremenom društvu gdje vladaju prodorni i sebični, ali ako promislimo bismo li radije šefa koji zna svoje granice, kontrolira se i uzima u obzir bolje pa makar i tuđe prijedloge ili arogantnog neznalicu čija uvijek mora biti zadnja, pa makar sve otišlo u propast? I čiji će posao napredovati? 

Ako smo dakle zaključili da su ovi Pavlovi dobri, pa čak i nezaobilazni plodovi za hranu ljudskog društva koje želi živjeti – sljedeće je pitanje: Kako ih uzgajati? Apostol smatra kako oni nisu djela, pa ih se ne uokviruje i propisuje zakonima. Ljubav, strpljivost i uzdržljivost se ne mogu narediti niti se može stvoriti radost, vjernost i dobrota. Oni plod Božjega Duha. Bog koji je ljubav i naš mir, koji je dobar, strpljiv i blag, stavio je u svijet sjeme svojih plodova. Za njihov je rast potrebno prijemljivo tlo i dobre okolnosti – Isus će reći  u usporedbi o Sijaču – da je to tlo ljudsko srce koje voljno prima Boga u vjeri.  Doista, nema mira bez povjerenja da Bog drži naš život. I prava je dobrota nemoguća bez vjere da nam velikodušnost prema drugima neće naštetiti jer se Bog brine da i mi budemo zbrinuti.Svi su plodovi, koje Pavao naziva plodovima Duha – s veliko D – uvjetovani djelotvornom vjerom u Boga. Mi pak smo tlo u koje je Bog položio sjeme tog prekrasnog ploda. Na nama je da odlučimo - kao u ekperimentu iz Prirode i društva – hoćemo li zaboravit gajiti to sjeme, prekriti ga loncem sebičnosti i tako ga ubiti, ili ćemo dozvoliti Božjem sjemenu da raste u nama i donosi blagoslov i okrepu svijetu.

Gajiti plodove Duha možemo odmah danas u prilikama koje nam stanu na put – budimo krotki, odreknimo se nasilja s kojim možemo donositi odluke u svoju korist, na primjer, i u vjeri učinimo ono što je pravedno. Učinimo korak ljubavi umjesto da čekamo da se ljubi nas. Budimo ljubazni, kad se na nas otresu. Iskoristimo priliku da ne dodajemo svoje ulje na vatru prepirki i nemira. Prilike su bezbrojne.


 

Kažu da se drvo pozna po plodovima. Vjerojatno se već pozna po korjenu i lišću, ali kad donese plod, onda i neupućeni stčovjek  zna o kakvom se drvetu radi. Konačno, plodovi su ono što nas zanima jer nam koristi za hranu i okrijepu. Berba i žetva najbolje je vrijeme u godini, a možda i vrijeme da dignemo pogled sa plodova koje ovih dana beremo s naših voćki k nekim drugim, za život jednako važnim, plodovima.

Apostol Pavao crkvi u Galaciji takve nabraja i zove ih plodovima Duha. To su, veli, ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost. Za njih, veli, ne treba zakon, jer se u njima ne može pretjerati. Svojedobno, Beatlesi su pjevali da je ljubav sve što ti treba, ali Pavlov je pristup sveobuhvatniji. Svi nam ovi plodovi trebaju za život – ljubav jer nas netko stavlja ispred sebe i brine naše brige i prije no što smo ih svjesni. Pa i mir, to  blaženo stanje kad nas ne okružuje kaos i strah. I radost nam treba – život s vedrim pogledom na sve stvari, svijest o malim divotama. Što bi bez blagosti i dobrote? I koliko je jednostavniji život, ako znamo da je osoba s kojom poslujemo ili živimo, vjerna? Krotkost i uzdržljivost nisu baš na cijeni u suvremenom društvu gdje vladaju prodorni i sebični, ali ako promislimo bismo li radije šefa koji zna svoje granice, kontrolira se i uzima u obzir bolje pa makar i tuđe prijedloge ili arogantnog neznalicu čija uvijek mora biti zadnja, pa makar sve otišlo u propast? I čiji će posao napredovati? 

Ako smo dakle zaključili da su ovi Pavlovi dobri, pa čak i nezaobilazni plodovi za hranu ljudskog društva koje želi živjeti – sljedeće je pitanje: Kako ih uzgajati? Apostol smatra kako oni nisu djela, pa ih se ne uokviruje i propisuje zakonima. Ljubav, strpljivost i uzdržljivost se ne mogu narediti niti se može stvoriti radost, vjernost i dobrota. Oni plod Božjega Duha. Bog koji je ljubav i naš mir, koji je dobar, strpljiv i blag, stavio je u svijet sjeme svojih plodova. Za njihov je rast potrebno prijemljivo tlo i dobre okolnosti – Isus će reći  u usporedbi o Sijaču – da je to tlo ljudsko srce koje voljno prima Boga u vjeri.  Doista, nema mira bez povjerenja da Bog drži naš život. I prava je dobrota nemoguća bez vjere da nam velikodušnost prema drugima neće naštetiti jer se Bog brine da i mi budemo zbrinuti.Svi su plodovi, koje Pavao naziva plodovima Duha – s veliko D – uvjetovani djelotvornom vjerom u Boga. Mi pak smo tlo u koje je Bog položio sjeme tog prekrasnog ploda. Na nama je da odlučimo - kao u ekperimentu iz Prirode i društva – hoćemo li zaboravit gajiti to sjeme, prekriti ga loncem sebičnosti i tako ga ubiti, ili ćemo dozvoliti Božjem sjemenu da raste u nama i donosi blagoslov i okrepu svijetu.

Gajiti plodove Duha možemo odmah danas u prilikama koje nam stanu na put – budimo krotki, odreknimo se nasilja s kojim možemo donositi odluke u svoju korist, na primjer, i u vjeri učinimo ono što je pravedno. Učinimo korak ljubavi umjesto da čekamo da se ljubi nas. Budimo ljubazni, kad se na nas otresu. Iskoristimo priliku da ne dodajemo svoje ulje na vatru prepirki i nemira. Prilike su bezbrojne.


 

U Ivanovom evanđelju u 8. poglavlju nalazimo izvješće o Isusovu neplaniranom i neuobičajenom susretu s jednom ženom. Naime, Isus je u hramu i uči narod. Iznenada, farizeji dovode Isusu ženu koja je uhvaćena u preljubu. Nažalost, razlog tome nije njihova želja i revnost da očiste Jeruzalem i općenito naciju od nemorala, već ostvarenje njihovih osobnih ciljeva. U borbi za očuvanje svoje političke pozicije i vlasti, odlučili su Isusu postaviti stupicu i riješiti ga se kao neugodnog konkurenta. U tom pokušaju ova je žena puko sredstvo, kolateralna žrtva. Našla se u krivo vrijeme na krivom mjestu. U jednom trenutku je bila s nekim neimenovanim muškarcem (o kojemu, usput rečeno, ništa ne znamo i kojega nitko nije priveo) a u slijedećem joj upadaju u sobu specijalne farizejske snage i odvode je u hram pred Isusa, novog popularnog rabina i okupljene ljude. Svi ti ljudi su odmah saznali što je ona činila. Njezina krivica je javno obznanjena. To i nije toliko strašno kao slijedeće na redu: dok žena stoji na sredini izložena pogledima znatiželjnika, farizeji kreću u ostvarivanje plana i okreću se Isusu: Mojsije nam je rekao da takve žene kamenujemo, a što ti kažeš?
 
Nakon prvog šoka zbog čitave ove strke i prekida predavanja, nastaje tajac. Isus se saginje i nešto piše prstom po tlu. Vjerujem da su u tom trenutku mnogi pokušavali Isusu preko ramena virnuti ne bi li vidjeli što to piše. To i našu maštu golica zar ne? Mnogi su tumači Biblije pokušali dati svoju verziju što je to Isus pisao. Budući da Isus ne odgovara, farizeji se počinju nadati kako im plan uspijeva i kako im Isus nema što odgovoriti jer što god da kaže, izgubit će. Ako kaže pustite je, onda se izravno protivi Mojsijevoj odnosno Božjoj zapovijedi. Ako kaže kamenujte je, onda se zamjera Rimljanima jer nitko osim njih nije mogao izvršiti smrtnu kaznu a također gubi i svoj kredibilitet u narodu kao onaj koji se zauzima za slabe i nemoćne. Zbog toga su farizeji počeli navaljivati na Isusa tražeći da se izjasni.
 
U jednom trenutku se Isus uspravlja i jednostavno kaže: „Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen na nju“, i opet se sagnuo i pisao po tlu. Za nekoliko trenutaka prostor se ispraznio. Očito su svi hrabri tužitelji imali putra na glavi i zbrisali van, i to kaže Biblija, od najstarijih do najmlađih. No vratimo se korak nazad. Svi smo mi koji čitamo priču, zajedno s onima koji su tamo stajali zainteresirani smo što je Isus to pisao po tlu. Osobno mislim da je važnije pitanje zašto je Isus to učinio. Vjerujem da je razlog jednostavan. U trenutku kad se Isus sagnuo, povukao je za sobom sve poglede koji su do tada bili prikovani za ovu jadnu ženu. Isus ju je jednostavno zaštitio i izvukao ispod reflektora. Nakon toga se elegantno riješio svih tužitelja i advokata i na kraju kaže Ivan u svom Evanđelju, Isus je ostao sam sa ženom.  Tada Isus završava ovu situaciju: ženo gdje su, nitko te ne osudi? Nitko Gospodine odgovori žena. Ni ja te ne osuđujem reče Isus, Idi i od sada ne griješi više.što nam to govori? S grijehom se nije igrati i ne treba ga uzimati olako. S druge strane imamo Boga koji je zainetersiran izbaviti nas od grijeha, osobno se susresti s nama ne kao sudac nego kao prijatelj. Za Boga ne postoje kolateralne žrtve, postoje osobe s kojima se želi susresti i promijeniti im život nabolje.