Savez Baptističkih Crkava u RH

SBC - Savez živih crkava ujedinjenih poslanjem i služenjem svojim lokalnim zajednicama

Nedavno uđoh po djecu u vrtić kad začuh glasić nekog malenoga gdje viče na sav glas: » On nema mamu! Njegova je mama mrtva!» Muk. Ova izjava duboko me pogodila a potom sam shvatio kako naša djeca zapravo grade svoj obrambeni mehanizam. Moj je sin odgovorio:» Imam mamu, ona je u mom srcu!» Onaj prvi imao je majku ali ga je ona konstantno zanemarivala. Tješio se kako moj sin nema majku jer se i sam tako osjećao.

Majčinstvo je danas izobličeno, često puta nakazno! Dobiva se dojam da majka može biti svatko, ipak jedan me potresni biblijski zapis pogađa iznova kad god čitam kako mudri Salomon donese presudu u korist majke koja žrtvuje svoje pravo na posjedovanje djeteta kako bi spasila život tog istog čeda. Ovaj zapis veliča mudrost darovanu od Boga, veliča Izvor mudrosti, ali i progovara o ljudskom poimanju majčinstva. Suviše je dokazivanja i svojatanja prava na majčinstvo a pri tomu se ne spominje ono istinsko majčinstvo koje proizlazi iz Božjeg srca, koje nesebično daje i okuplja djecu «kao kvočka piliće svoje». Djeca su prepuštena sama sebi ili televiziji a majke prebivaju na ulicama s prijateljicama, na kavi, na kompjuterskim igricama, u trgovinama ili na fitnesima. One nemaju vremena ili često ne pronalaze vrijeme za djecu ali se diče majčinstvom i pri tome često omalovažavaju mnoge majke, o omalovažavanju očeva neka i ne govorimo.

'Nemojte dijete prepoloviti, dajte ga onoj ženi radije nego da ga presiječete!», odzvanja majčinski krik za djetetom dok se ona druga zadovoljava i sa polovicom mrtvog djeteta, samo neka ga ima!'

Pitam se koliko samo djece u vrtićima danas imaju majke ali se čini kako ih zapravo nemaju? I, pitam se koliko u crkvama danas sjedi majki koje svoju djecu dijele napola sa svojim karijerama, pedikurama i frizurama, prijateljicama, poslovima i pravom na slobodno vrijeme opuštanja? Koliko djece danas bez zagrljaja najbližih usne i koliko djece u našim susjedstvima ima majku kao da je nema? Pitanje se jednako odnosi i na očeve koji kao da nisu u ovoj priči bitni!

Prije nekog vremena prođoh s najmlađim sinom pored kofera gitare koju je njegova majka svirala u dječjoj sobi kad je maleni bio točno dvije godine. On nakon godinu dana bez istog tog gitarinog zvuka i topline majčinog zagrljaja, pomno promotri kofer i navijesti kako je to mamina gitara. Ona je svirala svom sinu!

Uistinu, majka je velika kad se njezina ljubav i požrtvovnost nastane u srcu djeteta. Bila majka blizu ili daleko, ona je utjelovila majčinstvo Božjeg srca kad je sebe predala u službu povjerenim joj pilićima.

Moji sinovi danas nemaju zagrljaj majke ali osjećaju da ih ona voli! Znaju da se raduje što su na koncertu odsvirali odlično ili osvojili medalju na olimpijadi. Znaju da je njihova majka ponosna što su baš oni njezini sinovi! Zato joj za ovaj majčin dan izrađuju cvijeće od papira i čestitke. Ona ga neće pomirisati niti ih zagrliti ali oni će znati, u srcu, voli ih majka!

Kako bi bilo divno da svako dijete koje susretnemo može u srcu znati da ga volimo majčinskom ljubavlju, ne želimo ga podijeliti, ni sa čime prepoloviti već ga blagosloviti!

I reče Salomon: « Nemojte nauditi djetetu nipošto! Dajte ga ovoj ženi, ta ona je prava majka!»

Tko je dakle danas ta prava majka?

Timothy-Ivan Špičak

Razmišljam o hrvatskim tradicijama koje moguće koče naš napredak, pa mi se učinilo da imamo vrlo malen broj odraslih ljudi. Mnogo je onih koji se daju lako povesti za svakim vjetrom emocija, mode pa i za raznim manipulatorima. Odrastanje nam je, čini se, veliki problem. Fizički, 'djeca' sa 25, 35 i 50 godina nesposobna su za odluku na brak i žive u roditeljskoj kući, odnosno roditelji za njih privređuju. Pa čak i ako se ožene, još uvijek odlaze k mami na ručak, podrazumijevaju baka servis i ne smatraju da bi bilo što trebali doprinjeti u kuću. Problem nije samo djece – zapravo, i roditelji potiču takvo ponašanje u kome se ništa ne mijenja, ne postavljaju se pitanja i ne mijenjaju se stvari. U usporedbi s nekim drugim nacijama, mi smo u načelu neodrasla nacija, pa se ne trebamo čuditi da nam ide, kako nam ide. Malodobni, neodrasli su ljudi kojima se lako manipulira, pa su cijelog života podložni ljudskim igrama, nikad se nikamo ne kreću, i ništa ne postižu. Kad imamo takvu naciju – nije čudo da nam se čini da smo na vrtuljku!

Biblija ima mnogo za reći o nužnosti odrastanja i preuzimanja odgovornosti za svoj život i postupke. Na početku svog evanđelja evanđelist Marko opisuje kako je Isus pozivao svoje učenike: Kad pođe malo dalje, opazi Jakova, Zebedejeva sina, i brata mu Ivana gdje u lađici krpe mreže. Odmah ih pozva. Oni ostaviše svog oca Zebedeja s najamnicima u lađici i pođoše za Isusom.' A malo dalje, u sažetku, Marko dodaje: Postavi Isus ovu Dvanaestoricu: Šimuna, što mu nadjenu ime Petar, Jakova Zebedejeva i Ivana brata Jakovljeva, koje nazva Boanerges – što znači sinovi groma...

Dvije su zanimljive male stvari koje valja zapaziti u ovom tekstu relevantne za našu današnju misao: Na Isusov poziv Zebedejevi sinovi ostavljaju svoga oca; I Isus ih naziva Sinovima groma.

Poštivanje roditelja važna je Božja zapovijed, ali moramo definirati poštivanje. Poštivanje ne znači: dopusti roditeljima da te vječno tretiraju kao dijete i za tebe privređuju, hrane te i oblače, ali i da za tebe donose odluke. Ako treba odrasti, dijete mora početi djelovati prema svojim darovima i nahođenju te biti odgovorno za svoje postupke.

Odrastanje je emocionalno važno. Neodrasli ljudi puni su frustracija i negativnih osjećaja koje iskaljuju oko sebe i tako čine štetu. Iako je vjerojatno 'lakše' ne odrastiti i pustiti da te mama hrani, a tata ti kupi BMW-a i otvori firmu u kojoj on radi, takav život je na duge staze strašno kontraproduktivan, jer nikamo ne vodi. Bog nema unuke, netko je dobro primijetio. Važno je za svako dijete da odraste i postane samostalno i odgovorno za svoj život.

Zato je važno da su Zebedejevi sinovi postali Sinovi groma. Ne možeš biti Sin groma dok se držiš za maminu suknju. I bez obzira što svijet rekao, Sinovi groma se ne pozanju po skupim igračkama i nasilju, nego po onome što iza njih ostaje za napredak svijeta.

Ima moj punac uzrečicu svog negdašnjeg šefa u Njemačkoj, a ona glasi: 'Wenn kaum vorne noch hinten einer ist! Slobodno prevedeno to bi značilo: 'Ja sam sve sam stvorio i sam za sve brinem, a ne mogu se osloniti niti na sina koji ide za mnom.' Vjerojatno je to jedna od ljudskih pretpostavki koja se ne dovodi u pitanje. Uspješni i bogati ljudi su sposobni i vrijedni divljenja i hvale, pa i samohvale, ako tako hoćete.

No, koliko god Biblija govorila o lijenosti kao poroku pa čak do te mjere da kaže kako onaj tko ne radi ne treba ni jesti, Isusov nauk se žestoko suprostavlja ideji self-made man-a, tj. čovjeka koji je sposoban vlastitim snagama uređivati svoj život.

Zanimljivo je pogledati dva evanđeoska događaja u kojima Isus zbunjuje svoje slušatelje. U prvom, Isusu dolazi uspješni mladi čovjek, moguće čak i političar neke vrste. Uz to što je bogat, on je čini se i vrlo moralan, jer kad mu Isus nabraja zapovijedi kojih se treba držati, on kaže da ih je SVE držao od svoje mladosti. No, Isus vidi dublje i postavlja mu jedan težak uvjet: onda još samo jedno trebaš učiniti da imaš život vječni – idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima! Mladić se na to okrene i ode žalostan, jer je bio vrlo bogat. Isus je ukazao na temeljni problem tog navodno pobožnog čovjeka – Zakon se, kazat će Isus, može sažeti u samo jednoj zapovijedi: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameću svojom, i bližnjega svojega kao samoga sebe. A bogati se mladić pouzdavao u svoje bogatstvo više nego u Boga i sebe volio daleko više nego ljude oko sebe.

S druge strane, Isus kao primjer stavlja udovicu koja je nakon što su bogataši napunili hramsku blagajnu dobrovoljnim prilozima, onamo spustila svoja dva novčića. Opet su učenici zbunjeni – pa ona je dala zanemarivo malo! Tko si može pomoći s tim novcem za koji se moglo kupiti hrane tek za jedan dan? I opet Isus spušta naš pogled ispod površine. Ova je udovica dala sve što je imala i od čega joj je ovisilo preživljavanje sljedeći dan. Ona je time pokazala vjeru u Boga i ljubav za ljude. Vjerovala je da njen život ne ovisi o ta dva novčića, nego o milosti Božjoj.

Nasuprot onome što često čujemo, ova dva događaja nisu tu da se bogatstvo ocrni kao porok i da se, romantično kao u narodnim pjesmama, uzdigne siromaštvo! Ovdje se radi o vjerovanjima i motivima koji pokazuju, i kod bogatih i siromašnih, pokreće li ih vjera u Boga, pa stoga i ljubav prema bližnjemu, ili su unatoč svojoj pobožnoj vanjštini vođeni sebeljubljem.

I siromaštvo i bogatstvo izazov su kojim se mjeri naša vjera u Boga. Jesmo li svjesni da ništa što imamo nismo stvorili sa SVOJIH deset prstiju jer i oni su nam dani od Boga? Ako je tako, sve što imamo dano nam je kao zadaća za korist Božjega svijeta, imali malo ili mnogo. Život se zadobiva već sad povjerenjem u Božju milost. Koliko je ljepši i korisniji život i bogatih i siromašnih, ako se mogu prepustiti Božjoj milosti do te mjere da mogu dati sve.

Dragi čitatelji, želim Vam da s tim pouzdanjem možete danas raditi svoj posao – svjesni da je dobar Bog koji nam želi dati život u izobilju.

p. Toma Magda

Ako se okrenemo oko sebe i osluhnemo malo retoriku ljudi vidjet ćemo ono što kod sebe rijetko prepoznajemo. Rijetko nalazimo ljude koji su zadovoljni, a nezadovoljnike se lako podijeli u dvije grupe. Tu su, s jedne strane, oni koji nariču za dobrim prošlim vremenima. Oni drže i gaje stare povrede iz djetinjstva, propale ljubavi, strahove, ili pak jednostavno dobro staro vrijeme. S druge strane tu su ljudi koji žive u budućnosti: kad počnem zarađivati dobre novce, da se skućim, da mi djeca odrastu, da napravim kuću, pa čak i da odem u penziju! I jedno i drugo je problematično jer nam oduzima život koji imamo SADA.

Isus je svojim učenicima ispričao usporedbu o bogatašu kojemu se dogodila izuzetno obilna žetva. Taj čovjek nije imao vremena uživati u toj žetvi – nego je odmah počeo razmišljati o budućnosti: kako će to sve pohraniti, kako će investirati i napraviti nova spremišta i tek nakon toga će sjesti i uživati kad prikupi još malo stvari, kad se još malo proširi, još malo zaradi i skupi više nego što mu može biti potrebno cijeli život. Isusova priča tragično završava. Dok je ovaj čovjek imao svoje 'danas' koje je mogao iskoristiti da u njemu uživa i moguće nekoga drugog nahrani i razveseli, njegovo 'sutra' više nije bilo njegovo. 'Luđače,' čuo se u Isusovoj usporedbi Božji glas s neba 'još ću noćas uzeti od tebe tvoju dušu!' Nije znao da je, dok je on razmišljao o svojim sutrašnjim mogućnostima, propuštao jedine svoje današnje mogućnosti, svoj pravi život!

Valja se zamisliti nad ovom biblijskom usporedbom i o svom životu. Tvoj se život odvija sada, u ovom trenutku. Sada trebaš živjeti. Sada uživati u svojoj maloj djeci iako te to fizički puno košta. Sada treba voljeti svojega muža ili ženu, a ne čekati da postanu savršeni. Možeš uživati u ovom svom stanu iako ne izgleda kao onaj iz časopisa. Kako je tragično kad zamijenimo danas i svoj stvarni život za puste snove o onome što bi moglo biti ili ono što je nekad bilo. Trebamo danas donijeti odluku – i ne čekati Novu godinu za to – da ćemo biti zahvalni za ono što nam 'danas' nudi iako ne izgledamo kao manekeni, nemamo najbolji posao i pomalo smo umorni od posla. Danas trebamo živjeti i ako smo siromašni i moguće nam mnogo toga nedostaje.

Danas mi je dar od Boga. Danas je moj život i danas je puno ljubavi i prijateljstva koje mi se nudi i koje mogu nuditi. Danas smijem uživati u kavi sa ženom i djecom, sa prijateljima koji me nasmijavaju. Želim Vam dragi čitatelji da danas zagrlite svoj život i ne date da Vam prođe u snovima o jučer i sutra.

Ima jedna čudna mala priča u Matejevom evanđelju u 15 poglavlju. Isus, nakon što je učenicima održao lekciju o nekorisnosti farizejske definicije o čistom i nečistom, sam zalazi u neznabožački kraj. Ondje mu odmah ususret dolazi žena neznaboška i moli ga da joj iscijeli kćer. Štoviše ona Isusa oslovljava kraljevskom, mesijanskom titulom kao 'Sina Davidovog'. Naravno, već smo ranije u evanđelju vidjeli kako Isus iscjeljuje velika mnoštva bolesnih i očekujemo još jednu takvu priču. Ali ostajemo zaprepašteni. Ovakvog Isusa ne poznajemo! Na ženinu molbu Isus ostaje tih. Ignorira je do te mjere da to postaje neugodno za nas koji čitamo, a posebno za one koji su s njim. Lako se identificiramo s učenicima, koji konačno konfrontiraju Učitelja. Naš prijevod kaže ovako: Udovolji joj jer viče za nama! No, mislim da taj prijevod interpretira iz naše, a ne njihove perspektive. Mi bismo rekli: Udovolji joj! jer smo u katehezi naučili da je Bog ljubav i da udovoljava potrebama ljudi. Nema druge mogućnosti nego tražiti udovoljvanje potrebe!

Ipak, čini mi se, da je iz učeničke perspektive mnogo vjerojatnije da su rekli: Hajde je otkvači već jednom, jer viče za nama! Njih zapravo nije bilo briga za njenu potrebu i nije ih trebalo biti briga. Samo im je bila dosadna i pripadala je neznabošcima! To je nije kvalificiralo za iakakav kontakt sa Sinom Davidovim, koji je po očekivanju bio židovski Mesija!

Isus koristi ovaj događaj, ne da prenese lekciju ženi s potrebom, nego učenicima, tako što glumi upravo onakvog Mesiju kakvog oni očekuju. Maločas im je objašnjavao da je s kraljevstvom nebeskim drukčije nego što su ih učili farizeji, i da se čisto i nečisto na drugi način definira. To ne važi samo za hranu, nego, mnogo više još , za ljude. Sad im pak pokazuje kako to u praksi izgleda s ljudima. Kad Isus odgovara učenicima na zahtjev da je se riješi, on se zapravo igra njihovom riječju, koja može značiti i 'otpustiti' i 'osloboditi'. Kao da su ga oni tražili da je 'oslobodi' , a on se sad poziva na njihova vjerovanja o Mesiji, koji nema veze s neznabošcima!

Svojim odgovorima, Isus demonstrira njihove krute, samopravedne stavove koje ne može pokrenuti nikakva tuđa potreba i bijeda: 'Ne treba kruha oduzimati djeci i bacati psićima,' – odgovara ženi, dok učenici gledaju što će biti. Oni 'drugi' po njihovoj tradiciji nisu ljudi, nego psi i zato za njih ne vrijede naša sveta pravila niti naše spasenje! Učenicima nije žao žene, jer su usmjereni na sebe pa čak i misle da to tako nalaže njihova vjera!

Nasreću, Isus je dobro procijenio vjeru ove žene i znao je da će ona izdržati ovu tešku praktičnu lekciju, koja je glasila: Ako je Bog u pitanju, i psi su dostojni samilosti! I neznabošci imaju pravo pristupa Božjem stolu milosti i Božjem Mesiji!

Svaki se pošteni kršćanin zgražava nad Isusom koji se na ovaj način ophodi prema ljudima u potrebi. Matej nam namjerno daje tog Isusa da i nas nauči lekciju. Naš je revolt opravdan kad je u pitanju nepoznata žena u tuđem svijetu i tuđim tradicijama. Ali što je kad se radi o našem dvorištu i o ljudima koji viču iz potrebe svuda oko nas? Mislim da bismo trebali biti revoltirani sobom svaki puta kad iz sebičnosti zapostavljamo druge, pa i one koje smo po svim , vjerskim i drugim pravilima, proglasili psima! Božja je trpeza obilna i dovoljna za sve ljude. Pogledajmo oko sebe – kako reagiramo kad čujemo nečiju očajnu viku? Dolazimo li k Isusu s naputkom da ih otkvači jer smetaju našem miru, ili smo spremni blagoslove sa stola Božjega podijeliti s drugima?

p. Toma Magda

Nalazimo se u Velikom tjednu i pratimo Isusa kroz posljednje dane prije njegove muke. Prema evanđelistu Marku, taj je tjedan rezerviran za rasprave Isusa s duhovnom oporbom, koja ga želi ubiti. Urotili su protiv njega herodovci i farizeji, jedna tipična neprincipijelna koalicija svjetovne i duhovne vlasti. Njihovi su interesi obično oprečni, ali im je Isus zajednički neprijatelj pa su se udružili. Ovako kaže evanđelist (12, 13-17): 13 I pošalju k njemu neke od farizeja i herodovaca da ga uhvate u riječi. 14 Oni dođu i kažu mu: "Učitelju, znamo da si istinoljubiv i ne mariš tko je tko jer nisi pristran, nego po istini učiš putu Božjemu. Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Da damo ili da ne damo?" 15 A on im reče prozirući njihovo licemjerje: "Što me iskušavate? Donesite mi denar da vidim!" 16 Oni donesu. I reče im: "Čija je ovo slika i natpis?" A oni će mu: "Careva." 17 A Isus im reče: "Caru podajte carevo, a Bogu Božje!" I divili su mu se.

Očito je pitanje poreza oduvijek zgodno za politička podmetanja. U našem se odlomku čini kao da su ljudi Isusu postavili savršenu zamku: Ako kaže: 'Ne treba plaćati porez', herodovci će ga prijaviti kao izdajnika i bit će osuđen na smrt. Ako kaže: 'Treba plaćati porez', farizeji će ga proglasiti izdajnikom Božjeg naroda i podržavateljem okupacijskih vlasti, pa će zacijelo podleći Židovskim revolucionarima. No, Isus im je svojim odgovorom savršeno pomrsio račune – caru carevo, Bogu Božje! I nije im samo pomrsio račune, pozvao ih je i jedne i druge na odgovornost koju imaju pred Bogom za ono što je Božje! Sve je jasno, kaže Isus. Ako je na denaru carev lik i njegov natpis onda nedvojbeno taj novac priada caru i valja mu ga dati u vidu poreza. Ali, novac nije najvažnija stvar. I Bog ima nešto što nosi njegov lik, i što mu stoga pripada. Govori Sveto Pismo još na početku, u knjizi Postanka: Na svoju sliku stvori Bog čovjeka. Kao što car ima pravo na novac koji nosi njegov lik, Bog još više ima pravo na ljude koji nose njegov lik.

No, nije s Bogom kako je s carem. Svjetovnoj je vlasti glavna preokupacija smišljati učinkovite mehanizme za ubiranje poreza, a sankcije za neplaćanje su velike. No, Bog takve mehanizme ne primjenjuje. Kod njega nema prisile, ali ipak uvijek ostaje činjenica da je stvorio čovjeka i da čovjek pripada njemu, pa i onda kad mu se ne daje.

Kada dajemo porez ostaje nam manje u novčaniku. S druge strane, predati se Bogu ne znači da ćemo osiromašiti. Naprotiv, ako Bogu povjerimo svoj život na upravljanje, sigurno smo na dobitku, jer on najbolje poznaje što je njegovo i to najbolje investira. Tko u Krista Spasitelja stavi svoje nadanje, istinski je dobitnik. Ne otima Bog od tvoje sirotinje, kako to rade poreznici. Naprotiv, on za svoje sve daje – zato je dao Krista za nas. Ali to nije sve. On je i vladar nad smrti – zato je onima koji se u njega uzdaju na raspolaganju nevjerojatna snaga uskrsnuća u svakoj prilici!

Isusovi su provokatori bili impresionirani odgovorom, ali čini se nisu odgovorili na njegov izazov da Bogu daju Božje. Kakva šteta! Moja je molitva, dragi čitatelji, da se usudite Bogu dati Božje i gledati nevjerojatnu moć Uskrsa u svom životu.

Ne moramo se bojati što će učiniti s našim životom. Da bi nam osigurao najbolje Isus je žrtvovao svoj život. Kako nam neće onda s nijm dati i sve ostalo. U tjednu muke Gospodnje itekako se imamo čega prisjećati.

p. Toma Magda