Tolerancija ili ljubav

Razmišljam ovih dana o novim vrijednostima koje kao država trebamo usvojiti. Te nam se vrijednosti prikazuju kao uzvišene i suvremene europske i globalne norme, koje su u koliziji s našom „balkanskom dušom“. To su vrijednosti poput političke korektnosti u govoru, poput obuzdavanja verbalnog i praktičnog spolnog napastovanja napose na radnom mjestu i povrh svega tolerancije. Iskreno, veseli me što nas se tjera da počnemo makar i misliti o tome što i kako govorimo jer je hrvatski govor često suštinski vezan za psovku i omalovažavanje drugih. Dobro je da kao narod počinjemo primjećivati i kažnjavati zlo spolnog nasilja. No bojim se da ozakonjene suvremene vrijednosti nemaju snage spriječiti sirovost i surovost u našem narodu pa ni u Europi. Odredbe o političkoj korektnosti u govoru ne sprječavaju mržnju u srcu. Moja su me iskustva u suvremenoj Europi naučila da se čovjek može sasjeći govorom, bez kršenja političke korektnosti.

Ako želimo bolju zemlju, zemlju blagostanja i napretka, mora se mijenjati duh čovjeka, a ne samo slovo zakona! Pokušat ću to pokazati na Isusovoj riječi iz Propovijedi na gori: „Čuli ste da je rečeno: Ljubi bližnjega svojega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone, da budete sinovi oca svoga koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima... Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac Vaš nebeski! (Mt 5,43-38).

Danas bismo ove Isusove riječi mogli prevesti ovako: „Čuli ste da je rečeno: budite tolerantni prema svim ljudima, a ja vam kažem, ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas  progone!“ Ako to tako postavimo, odmah postaje jasno da „tolerancija“ nije savršena ni apsolutna vrijednost kakvom nam se predstavlja. Ona je zapravo samo razvodnjeni pragmatički minimum uzvišenog i za ljudsko iskustvo nedostižnog božanskog (da ne velimo kršćanskog!) zahtjeva: ljubiti sve ljude, uključujući i one koji nam se ne sviđaju, i više još, one koji nam svjesno rade o glavi! Ali to je nemoguće, zar ne?

Najtragičnije je da se ljudski odnosi nikad neće moći urediti „tolerancijom“ tj. trpljenjem. Čovjek može i hoće trpjeti samo do određene mjere i u određenim okolnostima, samo dok to ide njemu u prilog (ili dok je izvana primoran).Tolerancija puca kad se čovjek nađe u poziciji vlasti i premoći ili kad se osjeća ugroženim. Biblijska je postavaka da tek ljubav uređuje ljudske odnose. Ljubav ne brine za sebe nego uvijek, pa i u slučaju da je se progoni, traži dobrobit drugoga. Zvuči suviše idealno? Potpuno se slažem. Iz ljudske perspektive takva je ljubav nemoguća. Za nju bi čovjek trebao biti slobodan od brige za vlastiti život, sasvim neugrožen i na neki način nedodirljiv.

Biblija veli da čovjek to može biti ako istinski vjeruje Bogu, svom Ocu. Ako znam da Bog skrbi za moj život, boljitak i napredak onda se mogu upustiti u naoko nemoguću misiju ljubavi prema drugima: neću samo biti tolerantan i otrpjeti one koji drukčije misle, nego ću dati svoje najbolje u okruženju koje me iskorištava i ponižava. Znam naime da Bog moj slučaj uvijek drži u svojoj ruci, da me neće mimoići mjesto koje mi je priredio i da će se uvijek pobrinuti za moju egzistenciju. Zato čovjek sa stavom istinskog povjerenja u Boga može pokazati milosrđe onima koji - nesigurni, ugroženi i osamljeni - ugnjetavanjem i prijevarama žele osigurati vlastitu egzistenciju, nesvjesni da mržnja uvijek samo proizvodi mržnju.

Zanimljivo je da evanđelist Matej završava ovaj odlomak Isusovim pozivom: Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! A apostol Pavao ljubav naziva „uzvišenijim putom.“ No evanđelist Luka tumači ovaj po mnogima preidealan i nedostižan zahtjev u nešto što je zapravo životno  i dostižno, a u biti isto: „Budite dakle milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.“ Volio bih kad bi nas, kao narod krasila , ne samo tolerancija nego ta božanska milosrdnost.

Rak rana korupcije

Rana koja nastaje kad se porežemo kroz neko kraće vrijeme zacijeli i uskoro je se više i ne sjećamo. Rana pak koja dugo ne zacjeljuje i čak štoviše, širi se i inficira okolno tkivo, zovemo rak ranom i razlog je za ozbiljnu zabrinutost. Korupcija je ta rak rana na tkivu hrvatskoga društva. Nažalost ona je postala modus vivendi većine. Porazni su podaci koji govore o percepciji korumpiranosti, a oni svrstavaju Hrvatsku u društvo s državama gdje se nerado vidimo. Tu i tamo se pojavi neki 'zviždač' ali ga pravosuđe ubrzo prizemlji i po tko zna koji put pošalje jasnu poruku javnosti: otkrivanje korupcije se ne isplati jer cijenu će platiti zviždač, a ne osoba ili skupina koja čini malverzacije. Tek u rijetkim slučajevima poput dr. Šimića, riječkog kardiokirurga, nailazimo na ohrabrenje od strane institucija koje su tu da, kako kaže apostol Pavao, 'štite i nagrađuju dobro, a kažnjavaju zlo.'

Zašto je korupcija loša? Što je loše u tome da se osobi u poziciji moći dadne određeni poklon ili novac da bi se dobila ili ubrzala usluga? U konačnici, i oni su možda potplaćeni pa će im darak dobro doći i svi zadovoljni. Baš u tome i jest zamka: osobno dobro stavljeno ispred općega dobra. Jer korupcije uništava političke, gospodarske i društvene odnose. Ona promovira nekvalitetu (zapostavlja se izvrsnost), po njoj uspijevaju bogati, oni s vezama (rodbinskim, političkim), a siromasi dodatno osiromašuju (zadužuju se). Porezni sustav države gubi, razara s povjerenje između političara i birača. Povjerenje i zdrava konkurencija gdje do izražaja dolazi stručnost, kvaliteta i predani rad bivaju zamijenjeni apatijom.

Tragično je bilo slušati priče pojedinih poduzetnika koji su tijekom najžešćeg rata imali proizvod od interesa za obranu Hrvatske, a nisu ga uspijevali proizvesti i prodati jer su pojedinci iz vrhova vlasti tražili postotak, na koji ovi nisu pristajali i zato nisu dobili posao. Tragično je danas svjedočiti o doslovno dnevno otkrivenim aferama koje dakako padaju u zaborav (i na to akteri i te kako računaju) zbog nemogućnosti da ih se sve pamti. Hrvatske željeznice, elektroprivreda, Podravka, autoceste... milijarde kuna su progutala bespuća privatnih džepova. A Sabor izglasava povjerenje nadležnom ministru. Koji je ili znao i bio u to umiješan ili nije znao pa je nekompetentan. U svakom slučaju spreman da ga se otpravi u političku mirovinu. Kakvu poruku taj čin narodnih zastupnika šalje narodu?

Kako riješiti korupciju? Najveća zapreka je naš mentalitet. Naširoko je prihvaćen stav da onaj tko se nije bio u stanju 'pobrinuti' za sebe, neće znati ni za državu. Očekuje se da medicinska sestra dobije svojih 10 dkg kave (zašto vozač autobusa ili vlakovođa  ne očekuju isto?). Mentalitet se stvara naraštajima i nije ga lako mijenjati. Danas se pokazuje kako su nestvarno zvučale riječi po stvaranju hrvatske države, kako je ona najdemokratskija zemlja na svijetu. Euforija toga vremena je shvatljiva, ali bilo je već tada jasno: demokracija nije stvar odluke, već mentaliteta. Danas istraživanja pokazuju da 84% hrvatskih građana misli da demokracije nema dovoljno. Političke su elite uspjele ukrasti san. Izostala je politička volja izgradnje drugačijeg mentaliteta.

Uz mentalitet imamo i problem zakonske regulative. Opće je mjesto hrvatskoga društva da čak ni zakoni nisu tako loši, ali se ne provode i prečesto imamo vladavinu ljudi, a ne zakona. Pomaci se doduše osjećaju, ali i oni su više rezultat pritisaka nego iskrene volje. I to je bolje nego ništa. Bolesnik treba tuđu pomoć, on sam si najčešće ne može pomoći. Europa ne može od Hrvatske zahtijevati kao uvjet ulaska u EU da se riješi korupcije, a da sama u tome aktivno ne sudjeluje. Oni koji imaju poluge vlasti za suzbijanje korupcije ne žele ih upotrijebiti jer time režu granu na kojoj sjede. Tek ulaskom Hrvatske u EU stvaraju se efikasni mehanizmi suzbijanja korupcije. Nisu problem bogati političari ako mogu odgovoriti na dva pitanja: Otkud ti to i jesi li plati porez?

Na čelu država s najviše ekonomskih sloboda koje nisu ugrožene korupcijom su Danska, Švedska i Novi Zeland. Za prve dvije nije teško dokučiti odakle snažan impuls takvoj svijesti. Danas je taj impuls prošlost, ali on je stvorio temelje onoga što danas tamo imaju. Max Weber u svojoj glasovitoj knjizi jasno to locira: 'protestantski duh...' Osobna odgovornost. Pojedinac se ne krije u skupini, plemenu, narodu. 'Ako je naš, onda ne može biti kriv!', nismo li se toga naslušali u svim varijantama? A može. I te kako. To da vuk vuka ne grize je shvatljivo, ali vlast koja misli na sve svoje građane morat će iznaći načina da se taj mentalitet čopora dokine. Pitanje je što može danas prouzročiti takvu promjenu? Zamah nastao protestantskom reformacijom koji je trajno obilježio cijele narode je minuo. Vjera ima tek nešto malo utjecaja na obiteljsku, poslovnu, i političku etiku. Ozbiljno je pitanje postmodernih društava, s kojim će se tek trebati pozabaviti, koji bi to mogao biti pozitivan poticaj (osim straha od kazne) za moralno ponašanje?

'Što dakle da učinimo?' pitali su Ivana Krstitelja? Da živi u naše vrijeme sigurno bi rekao svakome od nas: 'Ne podmićujte! Očekuje se da oni koji su plaćeni za neki posao to i odrade i bez dodatnog nagrađivanja. Ako si u poziciji državnog službenika drži se zakona (o javnoj nabavi, primjerice) i ne postupaj mimo njega. Ako si pripadnik organa reda ili pravosuđa neka za tebe ne postoje nedodirljivi politički moćnici. Ako si predsjednik države ili vlade pobrini se da svi tvoji ministri i službenici postupaju u skladu sa zakonom. Budi uzor moralnog ponašanja cijeloj naciji. Budi svjestan(a) da se tvoje riječi i djela ne tiču samo tebe već su poticaj bilo dobru bilo zlu mnogim tzv. malim ljudima. Neka svatko svoje zadatke obavlja odgovorno, savjesno, temeljito i predano.'

Posljedica toga što je Ivan Krstitelj tako progovarao u svoje vrijeme, bila je: 'Narod je bio u iščekivanju'. Apatija koja je zavladala hrvatskim društvom, stanje neočekivanja, jer kako se to često može čuti uoči izbora: 'Ah, svi su oni isti', može se prevladati samo ako oni koji su izabrani da vode ovaj narod to čine prije svega ne zbog osobnog interesa, nego iz svijesti da su (i od Boga) izabrani da nagrađuju, promoviraju i vrše dobro, a kažnjavaju zlo. Narod iščekuje takve.

Kupi, prodaj, Božić ide

'Narod je bio u iščekivanju' – Lk 3.15

Nekad narod čeka. Nekad više ne. Još pred samo nekoliko desetljeća mogla se napisati drama 'U iščekivanju Godota'. Godot se u njoj doduše ne pojavljuje, ali još uvijek tinja nada da je tako što ipak moguće. Danas, čini mi se, takvo djelo više ne može nastati kao dio relevantne svjetske literature. Čovjek je odustao od Boga. Mladi ljudi stasaju u atmosferi znanstvene paradigme u kojoj je čovjek sa svojim umnim sposobnostima sam sebi dovoljan. Prirodoznanstvenici kažu teolozima: 'Nerelevantni ste jer je 'objekt' vašeg izučavanja nepostojeći. Boga nema. Umro je.'

S druge strane imamo nas, bogovjerujuće, iz tradicije tumačenja Knjige. Dogodi li se ikad Riječ? Ivanu dođe riječ u pustinji (Lk 3.2) i on obiđe svu jordansku pokrajinu propovijedajući i ljudi se obraćahu jer su čuli Riječ. I u našem slučaju ispada da je Bog mrtav jer mi Knjigu doživljavamo kao knjigu memoara koje tumačimo i prepričavamo. Oni su dobri i korisni i ponekad se nekoga dotaknu, ali su u konačnici ipak samo uspomena na Boga koji nekoć govoraše, a sad nam je od njega ostala samo knjiga. Nakon onih famoznih 400 godina Božje šutnje od starozavjetnih proroka pa do Ivana Krstitelja sada nakon zadnje napisane knjige Novoga zavjeta (drži se da je riječ o cca 95 p.Kr) imamo 1900 godina šutnje.

Što danas u uvjetima 'smrti Boga' znači svetkovati Božić? Od vremena kad je Božić postao prvorazredni trgovački posao, puno su tinte potrošili bogovjerujući ukazujući na grešnost tj. na promašaj bitnoga pri takvom tretiranju blagdana (blagoslovljeni dan) koji nažalost postade praznikom (praznina). Razlozi božićnog darivanja tiču se srca darivatelja i treba vjerovati da se to čini iz iskrene namjere da se obraduje daroprimaoce. Tko se od nas nije susreo s mukom odabira poklona? Što danas čovjeku treba? Izobilujemo u svemu. Guše nas stvari. Većinom bespotrebne. Kako djetetu koje ima punu sobu igračaka odabrati onu koja će biti po nečemu posebna? Nemoguća je to misija i mnogi odustaju od razmišljanja i kupe nešto što blješti u izlogu dok u pozadini sviraju 'Zvončići'.

Spada u bit svetkovanja Božića vjerovanje da nas je u Isusu Bog obdario sobom. Utjelovio se. Nije poslao Djeda Mraza da iz saonica u dimnjake ubacuje poklone, već je on sam došao među nas. Tim smjerom valja poći i nama danas. Dati sebe. Do Boga je dalek put. Ali do bližnjih je, kako i sama riječ kazuje, blizu. Postati pristupačnima onima koji žive do nas. Jer što znači služiti Bogu (koga ne vidimo) i dati sebe njemu, ako, kako nas mudro podučava Ivan apostol, najprije sebe ne damo bratu čovjeku koga vidimo? Kad bi ljudi barem za Božić bili ono što kažu da jesu: kršćani. Kako bi u zemlji kao što je Hrvatska, s preko 80% vjernika – kršćana društvo poprimilo neke sasvim druge konture. Tko zna, ne bi li mladi ljudi koji nas s naslovnica dnevnih novina, TV-a i Internetskih portala gledaju ili kao žrtve ili kao ubojice, bili sasvim drugačiji, da su umjesto poklona dobivali lica roditelja, djedova i baka? Možda bi starci, ostavljeni od svoje djece, lakše podnijeli odlazak u vječnost da im se češće ukažu njihova djeca? Sigurno bi to radije doživjeli nego Marijino ukazanje.

Iščekivati. Što? Bolje koga! On, dobri Otac najveći je poklon. Željeti njega. Iščekivati da dođe. Psalmista pjeva: 'jer tebe vruće zazivam! Jahve, zorom glas mi već čuješ, zorom ti već lijem molitve u nadi čekajuć' (Psalam 5). Onaj tko iščekuje neki poklon može ga dočekati, a i ne mora. Onaj tko Boga iščekuje poput Šimuna i Ane u Hramu, taj se neće razočarati, jer onaj koji ima doći, doći će i neće okasniti. Poklon se može ne dogoditi, Bog se ne može ne dogoditi, jer on jest.

Predsjednički izbori

Osoba koju ćemo gledati sljedećih pet godina

Riječ je o nekome(oj) koga ćemo sljedećih pet godina od dana kad (najvjerojatnije) u drugom izbornom krugu izaberemo novoga predsjednika(icu). Nakon prikupljenih najmanje deset tisuća potpisa potpore u igri je ostalo 12 osoba s aspiracijom da postanu trećim hrvatskim predsjednikom. Neke su kandidate istaknule stranke, drugi su iz tih stranaka istupili kako bi se mimo njihove volje kandidirali, a treći nisu bili pripadnici stranaka već nastupaju kao nezavisni kandidati. Druga i treća skupina čine više od pedeset posto kandidata. Dakako da se stranke neposlušnih ljute što su svojom kandidaturom umanjili šanse njihovog kandidata da možda već u prvom krugu pobijedi. No, utrka se unatoč svemu nastavlja.

Nakon što je ukazano na to da predsjednik mora biti mentalno zdrava osoba, pokazalo se da zbog postojeće zakonske regulative to može biti i osuđeni kriminalac. A to dvoje je lako ujediniti. Mora li biti Hrvat? Katolik? Vjerojatnost da to bude je najveća jer svih drugih je u Hrvatskoj malo.  Ali nije i nemoguće. No, ipak kakve bi kvalitete trebala imati osoba koja, iako bez prevelikih ovlasti, vodi zemlju?

Psalam 101 koji govori o dobrome vladaru (bitno drugačijem od Macchiavelijevog) nalazimo dobre naputke iako je od tog vremena prošlo puno stoljeća i tisućljeća. To da je netko pripadnik hrvatskog korpusa ili pak u Hrvatskoj većinske crkve malo što govori o kvalitetama samoga kandidata. Koje su poželjne karakteristike budućeg predsjednika?  

Mora li predsjednik biti vjernik? U vrijeme nastanka psalma nije bilo moguće naći čovjeka koji bi se deklarirao ateistom. Tako što nije postojalo. Bilo je samo pitanje u koje božanstvo vjeruje, a ne vjeruje li uopće. Što s današnjim demokratskim društvima? Traži li se od čovjeka koji će prisezi izreći 'Tako mi Bog pomogao!' da uistinu vjeruje u Boga? Ne baš. Bilo bi lijepo, ali kako danas znamo da nitko ne može prosuditi nakane i misli srca do li Bog sam, odustali smo od toga da od budućeg predsjednika tražimo ispovijest vjere kao preduvjet za funkciju koju će obnašati, jer krune više ne dijele pape. Formule nužno ne izražavaju stav srca. Jer kao što mnogi iz nedjelje u nedjelju ponavljaju vjerovanje Crkve, a da se to u obiteljskoj, poslovnoj i općenito društvenoj etici ne vidi, tako bi bilo bolje da predsjednik bude manje deklarativan, a daleko više prakticirajući vjernik (ne nužno iz rimokatoličkog miljea).

Dobrome vladaru, bez obzira bio vjernik ili ne, Hrvat ili pripadnik nekog drugog naroda Psalam 101 poručuje:

Da zapjevam o dobroti i pravdi,
tebi, Jahve, da zasviram!
Razmatrat ću put savršenstva:
kad li ćeš k meni doći?

On(a) dakle prije svega prepoznaje da nije vrhovni autoritet. Čak iako je vrhovni zapovjednik oružanih snaga, iznad njega postoji, ako ne već 'Jahve', onda barem 'opće dobro' kojemu služi. Onaj tko si utvara da je na vrhu, ne prepoznavajući mjeru vlastite ograničenosti, nalazi se u sasvim realnoj opasnosti da padne. Zato bi predsjednik, čak iako dan neće započeti misom na kojoj će pjevati Jahvi, morao posvetiti svoje vrijeme 'razmatranju puta savršenstva' kako bi s jedne strane zauzeo pravo mjesto u poretku stvari, a s druge strane primio neophodnu mudrost za odgovoran posao vođenja naroda. Iako će vjernik govoriti o Bogu koji ima ime i nije stranac čovjeku, predsjednik u sekularnoj državi bi opće dobro morao držati iznad vlastita dobra i dobra onih kojima može pogodovati. I tko zna, ne bi li u slučaju takvog postupanja, osoba s tako velikom odgovornošću tijekom vremena susrela 'onoga koji dolazi' (onima koji ga prizivaju čak i drugim imenom(a)).

Mrzim čovjeka koji čini zlo: on neće biti uza me.
Opako će srce biti daleko od mene;  o zlu neću da znadem.
Tko kleveće bližnjeg u potaji,  toga ću pogubiti. Čovjeka oholih očiju i srca naduta  ja ne podnosim.
Pogled upravljam k vjernima na zemlji  da sa mnom stanuju. Tko hodi putem nedužnim  taj će mi služiti.
Neće prebivati u kući mojoj  tko spletke snuje. Tko govori lazi, neće opstati  pred mojim ocima.
Svaki ću dan istrebljivati sve zlikovce u zemlji; iskorijeniti ću iz grada Jahvina sve koji čine bezakonje.

Ključna karakteristika predsjednika trebala bi biti krajnja odbojnost prema svemu što generira društvenu nepravdu. On sam ne želi znati za zlo iako nije naivan pa misli da zla nema, ali odbija svoje misli zaokupljati zlom. Zašto bi zlodjela, opakost, klevetanje, oholost, spletkarenje, laganje morali biti modus vivendi hrvatskoga društva? Zašto bi onaj koji ne pristaje uz takve 'vrijednosti' bio proglašavan naivcem? Dokle će naš mentalni skopl pogodovati onima koji se znaju 'snaći' čak i nasuprot zakonu? Nacionalni interes nije nacija sama. Ona je tu. Neporeciva. Zar ni toliko godina od rata, od konačne uspostave hrvatske države nije došlo vrijeme da se taj, krvlju uspostavljeni okvir zvan nacija ispuni istinskim vrijednostima kao što su radišnost, poštenje, briga za slabe... Jednom riječju sve ono što bismo željeli da drugi čine nama da i mi činimo njima. Predsjednik prvi.