Svijet se nikad nije mijenjao tako brzo, temeljito i sveobuhvatno kao danas, i nikad nismo više čeznuli očuvanju „status quo-a“  - po svaku cijenu. Najbolje to vidimo u činjenici da starimo, imamo sve više bora, sve lošiji vid i sve smo bolesniji, a reklame nas stalno pozivaju da damo sve od sebe (i posebno novac) kako bi ostali mladi i lijepi - po svaku cijenu. Ali te promjene ka starosti upravo su ono područje koje nam najjasnije govori: nemoguće je ne se mijenjati!  Promjena je neminovna. Starenje je nezaustavivo.

I crkva je često mjesto gdje nas brinu promjene. Život je NEKAD bio tako lijep. Treba to zadržati. SADA je lijepo, samo ništa ne diraj! Kao da su promjene u crkvi bezbožne i nebiblijske.

Baš suprotno, promjene su neminovne. To mi govori i moje biće, koje se iz dana u dan mijenja i stari. Ali i Biblija sustavno i jasno govori ne samo o neminovnosti nego čak i o nužnosti promjena u životu kršćanina. Ako smo iskreni, i mi u zajednici zapravo trebamo i želimo vidjeti promjene – naravno, one nabolje. Želimo vidjeti da se novi obraćenici mijenjaju, da postaju zreli. Samo rijetko vidimo da se takvi rezultati neće dogoditi ako nismo spremni na promjenu u navikama.

U Ef.  4, 12-13 apostol govori zašto su promjene važne: da se sveti priprave za izgradnju tijela Kristova sve dok ne dostignu puninu rasta Kristova. Status quo u crkvi prvi je znak da ne živimo biblijski i da ne ispunjavamo Božju svrhu. Kao građevina u procesu izgradnje – crkva uvijek raste. I možemo uživati u cvijetu trešnje u proljeće, ali ako cvijet ne otpadne neće biti ploda. Moramo zapaziti ovo: Promjene u okolini koje nas često nađu nespremne, zapravo su božanski podsjetnik da se trebamo i mi mijenjati nabolje. 

Kako izgleda naš život u novije vrijeme? Jesmo li se promijenili nabolje ili smo oni isti, stari od prije dvadeset godina? Jesmo li u čemu nadrasli sebe, stekle neku novu i bolju naviku, postigle neki neočekivan uspjeh, savladali neku novu prepreku i pobijedile u nekom novom izazovu? Rim 12, 2b nas zove na promjenu stava kako bismo mogli upoznali Božju volju.

Promjena na bolje nema kraja –  nužna je i moguća cijeli život. Da! Čak i u starosti kršćani se mogu mijenjati. Dobro je naučiti da su vanjske promjene zapravo uvijek nove mogućnosti za duhovni rast i napredak. Jer vrijede ova pravila:

Sve što se rodi od tijela – umire; ono što je rođeno po Duhu, dozrijeva i donosi rod.

Prirodni čovjek s vremenom otvrdnjuje, duhovni čovjek smekšava;

Prirodno uspješan čovjek postaje egoist i paranoik; duhovni uspješan čovjek više i bolje služi;

Prirodni se čovjek boji promjena i pokušava ih spriječiti; duhovni čovjek  vidi prirodne promjene kao nove mogućnosti za napredovanje u vjeri.

Vesne Brezović

Kad sam još bila mlada i nadobudno pisala pjesme – mojoj je melankoličnoj duši najbliži bio ekspresionistički period njemačke književnost. „Weltschmerz“ (bol svijeta) bila je natuknica koja je zvučala intrigantno nadahnjujuća. Po njoj su čudesni i veliki pjesnici između dva rata stvarali nevjerojatno sadržajnu, tešku liriku. Tako sam željela osjetiti bar jednom taj „Weltschmerz“ pa da i ja budem sposobna napisati neki stvarno dobar sonet, zapanjujuć neki poetski uradak koji će potresti narode svojom zamamnom crnom poetskom bremenitošću.

Danas sam puno starija i shvaćam da Weltschmerz nije romantičan. To je onaj težak životni materijal koji ne nadahnjuje nego mase tjera u očaj. Akumulira se u duši, otežava udove, okiva srce i guši dušu. To je životni materijal kojega čak ni turobni pjesnici ne priželjkuju, ali koji ih nespremne zaskoči iz prikrajka, a poezija obično nastaje pred njihov teatralni oproštaj od svijeta.

Weltschmerz je materijal koji te pokriva dok gledaš slike musave djece izgubljene u potresu na Haitiju, ili kad se prisjetiš, kao po defaultu, onih drugih iz Darfura i sličnih tajanstvenih geografskih imena, koje su ovi prvi izgurali s TV dnevnika, a da im ni izbliza nije ukazana adekvatna pomoć, niti se ičim popravila njihova sudbina. To je kad se okreneš vedrijim temama, ovdje bliže,  a umjesto utjehe osjetiš očaj nad glavom jer ne znaš kako vjerovati ljudima, ako čuvari poduzeća koje postoji već desetljećima i po kojemu se Hrvatska pozna u svijetu (pa bilo i samo u onom kulinarskom) a koje je izvor života za tako velik broj njihovih sugrađana, braće i sestara po krvi – a krv, kažu, bi makar trebala biti jača od vode – kad dakle ti naši izabranici i visokodostojnici  takvo poduzeće bez milosti i savjesti smisleno unište, ubiju i raščerdaju da bi u svoju kolekciju dodali još koji BMW, jahtu ili neukusno namještenu, ogromnu vilu.
Ili Weltschmerz, to je onaj materijal, težak i crn, koji ti zakriljuje pogled kad se okrećeš  da ćeš negdje ugledati tračak nade, ali ga nema jer nitko nikome više ne pomaže, samo prodaje usluge; na mjesto vjernosti dolazi  koristoljublje kao prava ljudska vrijednost, dok ljudi namjerno i s uživanjem gaze pse na cesti i djeca iz zabave mačke šutiraju kao lopte, a očevi i sinovi jednako učiteljicama prijete pištoljima. To je kad ministri zdravstva proizvode bolesti, kako bi osobno zaradili na cjepivu, a onaj tko se usudi reći istinu bude tretiran kao veleizdajnik. Kad se na sve to doda da nitko ništa ne proizvodi, osim banaka dakako koje svoje „proizvode“ reklamiraju velikodušnim obećanjem da „ćete platiti kamate samo na iznos koji stvarno i koristite“ (a vi se pitate na koje ste to sve iznose koje ne koristite platili kamate, jer niste u toj velikodušnoj banci) i pokušavate bez novaca koje vam duguje država platiti im porez unaprijed; i kad bez plaće koju ste zaradili pokušavate preživjeti mjesec i platiti režije; te kad vam sa svih strana elaborira i ilustrira kraj svijeta u globalnom zatopljenju i ledenom dobu istovremeno i prijeti nuklearnom bombom ili Kine ili Irana.... To je taj Weltschmerz, a u njemu, nažalost, nema ništa romantičnoga niti išta lijepa i kreativnoga. Tu je samo beskrajna tuga i bol i nadasve koji nijemi krik u moru beznađa.

Kad me kao valovi u bijesnoj olujnoj noći zapljusne ta i takva bol svijeta potpaljena i nošena mojom osobnom, pa makar u tom silnom vrtlogu, malom boli, samo je jedno mjesto na kome doista mogu naći utjehu i osjetiti nadu: „ON je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našega mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53, 5).

Zato sa svakom novom godinom ja sve više cijenim korizmeno vrijeme koje me podsjeća da je Uskrsu prethodio križ i naoko beskrajna noć u kojoj je ipak Krist na se uzeo i tako u sebi iscijelio bol svijeta i moju osobnu bol.  Za svaku bol svijeta postoji nada Uskrsa. To tek mi pomaže ne samo nositi je, nego je iskorjenjivati – gdje god mi se, u ime Kristovo, za to ukaže prilika.

Postoji jedan čovjek u SAD-u koga su do sada tri puta uhićivali jer nosi isto i me i prezime kao i bjegunac koga policija već duže vremena traži. Nakon što policija pribavi sliku pravog bjegunca čovjeka puste. Riječ je dakle o identitetu. O onome što mi jesmo i kako se predstavljamo svijetu oko sebe. Uz ime i prezime dodajemo ime oca, mjesto rođenja i stanovanja, sliku JMBG, OIB, kako bismo nepobitno utvrdili da je riječ baš o toj osobi.

Postoji li pak duhovni identitet? Nešto po čemu smo prepoznati u duhovnome svijetu? Što je srž identiteta kršćanina? Isus Krist. Sve drugo je promjenjivo, kulturološki ovisno, povijesno uvjetovano, teološki određeno. Samo Isus Krist ostaje isti jučer danas i dovijeka. On koji je bio 'jedno s Ocem' kad svetkujemo zajedništvo s njim i jedan s drugim u Gospodnjoj večeri, on koji je dar i darivatelj po zajedničkom blagovanju uvodi i nas u to isto zajedništvo s Ocem.

Što to znači da je Isus srž našega identiteta? Tri sličice će nam pomoći razumjeti to:

Prva, [Želja]. Dvanaestogodišnji Isus u Hramu. Zabrinutost roditelja zbog gubitka sina biva zamijenjena čuđenjem njegovim riječima kad su ga pronašli: 'Zašto ste me tražili? Zar niste znali da trebam biti u onome što je Oca mojega' (Lk 3.49)? Misao dvanaestogodišnjaka bila je u Očevom. Otac i mati su veliki u očima dvanaestogodišnjaka, ali za nj je nebeski Otac bio važniji, veći.

Druga. [Misija] Početak njegove službe. Na krštenju u Jordanu i boravak u pustinji. Iako je Ivan s pravom uvidio da je Isus taj koji bi imao svako pravo krstiti njega, Isus odgovara: 'Pusti sada, jer nam tako dolikuje ispuniti svu pravednost' (Mt 3.15). A u pustinji, na uporno đavlovo kušanje kaže: 'Gospodinu, Bogu svome klanjaj se i njemu služi jedinomu' (Mt 4.10). Ispuniti ono što je Bog namijenio za nj - to mu je bilo otpočetka jasno.

I treća epizoda [Metoda], ona iz Getsemanskog vrta kad kaže: 'Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša! Ali ne kako hoću ja, nego kako hoćeš ti' (Mt 26.39). Svoju volju podređuje Očevoj.

Volja Očeva koja se u potpunosti ostvarila u Isusu Kristu bila je:

svidje se Bogu
u njemu nastaniti svu puninu
i po njemu sebi sve izmiriti
ostvarivši mir krvlju njegova križa
- po njemu -
bilo na zemlji,
ili na nebesima.              (Kol 1.19,20)

Čovjek koji za sebe kaže da je Kristov:

- ima istu želju srca: ostvariti Božju volju, biti u volji Božjoj (biti mi je u onome što  je Oca mojega); Oče naš – budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji -> počev od mene; sve Pavlove poslanice počinju: Pavao, apostol Isusa Krista po volji (ili, voljom) Boga. Njegova volja je zamijenjena Božjom. Svoju je volju podredio Božjoj volji. Sve je odbacio i sve smatra smećem da bi Krista spoznao. Drugim riječima da bi se s njim poistovjetio, identificirao, da bi njegov identitet bio Krist.

- ima istu misiju: donositi pomirenje – 'Bog nas je sa sobom pomiri po Kristu i dade nam službu pomirenja. Bog, naime, bijaše u Kristu i pomiri svijet sa sobom, ne uračunavajući im njihovih prijestupa i polažući u nas riječ pomirenja. Poslanici smo dakle, za Krista, kao da Bog po nama nagovara. Poradi Krista molimo: Pomirite se s Bogom!' (2 Kor 5.18-20) Nismo izuzeti iz tog zadatka: 'Blago mirotvorcima'. Koliko stvaramo mir u obitelji, na poslu, u crkvi? Svatko neka preispita, ne vlastito srce, već svoja djela. Isus je rekao da mu je ispuniti, ostvariti, božansku pravednost. Ne o njom maštati ili samo moliti već u konkretnim djelima tu pravednost utjelovljivati. Samo oni koji tako postupaju zvati će se sinovi Božji – njihov je identitet Krist: 'Jer on je naš mir, on koji od dvojega načini jedno i u svojemu tijelu razvali zid razdvojenja, neprijateljstvo'. Ef 2.14 i dalje). Svi sada imamo pristup Ocu.

- ima istu 'metodu': križ – 'Hoće li tko za mnom ići, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi. Jer tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga, a tko zbog mene izgubi svoj život, naći će ga' (Mt 16.24, 25). Onaj tko podigne glas (jer i riječ ubija) ili pak ruku na bližnjega pozvan je pokajati se i po činu pomirenja (Euharistiji) uspostaviti prekinuto zajedništvo s Bogom i bratom čovjekom. U svjetlu Kristova djela apsolutno je nemoguće pribiti nekoga na križ i nazivati se istodobno Kristovim. Krista nalazimo na križu, a ne podno križa. Podno križa su ili njegova uplakana mati ili vojnik s kopljem.

Ali zna i da 'kao što su izobilne Kristove patnje u nama, tako je po Kristu izobilna i naša utjeha' kako piše Pavao (2 Kor 1.5).

To je duhovni identitet Kristovog sljedbenika. Ne stječe se preko noći ali onaj tko Boga zazove i zavjetuje se na spremnost vršenja Božje volje, bit će pohođen Duhom Svetim koji će ga osposobiti za vršenje. Isus je kao dvanaestogodišnjak izrekao tu svoju želju, spremnost. Trebalo je proći još 18 godina da se ona materijalizira. Ako danas izrekneš Bogu molitvu: 'želim vršiti tvoju volju' (ili drugim riječima: želim da Isus Krist bude središte mog identiteta) , on će ju čuti, i pohitati ti u pomoć. Sjećam se svoje mladosti kad sam to rekao. I zaboravio. Ali on nije. Nakon 6 godina podsjetio me na tu molitvu i okrenuo tok mojeg života. Uvijek ostaje pitanje: hoćeš li danas odgovoriti na poziv? Ako si to već učinio, strpljivo čekaj jer onaj koji je čuo tvoju molitvu – Otac nebeski – neće okasniti.

„Individualnost je ljuska osobnog života,“ piše u svom u klasičnom molitveniku „Moje najbolje za njegovu preuzvišenost“ Oswald Chambers. „Individualnost to su puki laktovi, ona odvaja i izolira... Ako pogrešno shvatimo da je individualnost naš osobni život, ostat ćemo sami i izolirani.“ Kad Isus učenicima u Mt 16,24 kaže „ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe“ on nas poziva da se riješimo ljuske naše želje za individualnosti i dopustimo pravom životu da izađe van, da proklija i napreduje. Ta nutrina, ta osobnost, koju pokušavamo štititi ljuskom individualnosti shvaća da joj je život u Bogu, a ne u ljusci osame i da biva korisna tek u suradnji s drugima. Citiram Chambersa: „Mi mislimo da možemo dokučiti dno svoje osobnosti, ali kad to probamo, vidimo da ne možemo.“ Definirani smo od Stvoritelja za zajedništvo i tek u suradnji s drugima možemo upoznati sebe i možemo rasti do razina koje naša individualnost ne može ni zamisliti.

Dakle, kad Isus poziva da se odreknemo sebe, on nas poziva na vjeru da Stvoritelj ima najbolji plan za svaki individualni život i da zajedništvo u koje nas stavlja, nije prijetnja našoj osobnosti, nego naprotiv plodno tlo u kojem možemo razviti sve svoje potencijale. Svako odricanje sebe je ujedno  bolno otvaranje za drugoga  - jer nas taj drugi u naboju borbe za vlastitu individualnost  može udarati laktovima na putu prema onome što se njemu čini gore. Ali svako odricanje sebe je zapravo prije svega siguran i pravi put prema životu, i to ne samo za pojedince, nego za cijele zajednice.
Ako bismo ove spoznaje željeli prevesti u naš svakodnevni život trebali bismo zapaziti da jedinstva i blagostanja nema bez djelatne vjere u Boga – ne u neku teoriju o Bogu, nego u Boga kao onoga koji kao Stvoritelj stvara dobar svijet za sve ljude, a prije svega s onima koji se odriču individualnosti u korist tuđe koristi. Jer pita Isus: „Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga. A tko izgubi radi mene život svoj, naći će ga. Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?

U ovim danima kad razimšljamo o jedinstvu kršćana trebamo promisliti koliko smo spremni predati Isusu svoju individualnost, da bi život koji je stavio u nas mogao biti vidljiv i koristan (a ne nametnut i izboren) za cijelo naše društvo.

p. Toma Magda