Nepremostiv je put od čovjeka do Boga jer se radi o beskonačno različitim sferama postojanja. Lijepo je to opisao njemački teolog Rudolf Bultmann, tumačeći Ivanovo evanđelje: „Bog ne pripada svijetu, niti je on svijet u cijelosti; Nego, on stoji nasuprot svijetu. Svijet je stvoren od Boga po Božjoj riječi. Čovjek i Bog udaljeni su kao što je Stvoritelj udaljen od stvorenja“. Kad o tome promislimo, doista je čudno da ljudi uglavnom drže da se vlastitim naporima mogu popeti u Božje nebo. Svaka religija prije ili kasnije izgubi perspekitvu i zagubi se u idejama da djela spasavaju. I dok je točno da ljudi neba oko sebe šire blagoslov neba, etikom se ne postiže blaženstvo. Ono dolazi kroz vjeru da je Bog nadamnom i da je dostojan mojega potpunog predanja.
Evanđelist Ivan govori o Nikodemu, i opisuje ga superlativima. On je na visokom položaju, a opet sam traži Isusa i to – naglašava evanđelist – noću. U evanđelju u kojemu je svjetlost došla da obasja svijet, a ljudi su više voljeli tamu, ovaj je podatak zlokoban u priči. I doista, Nikodem tek stiže izrecitirati svoju uvodnu rečenicu: Rabbi, znamo da si ti učitelj koji si od Boga došao jer nitko ne može činiti znake kakve ti činiš, ako Bog nije s njime! I čitatelj bi se mogao zanjeti ovim lijepim priznanjem. No Isus nije impresioniran i spočitava Nikodemu, da ne zna ništa i ne razumije bit Kraljevstva Božjeg. Ako teološki promotrimo detalje tog razgovora (za što ovdje nemamo vremena) vidjet ćemo da je Nikodem previše zauzet svojom važnošću da bi shvatio i što je rekao, a kamo li dao Isusu mjesto u životu koje mu pripada. Dok Nikodem misli da bi Isus trebao biti sretan što ga je primio u visoki stalež učitelja i u svoje društvo, i da je velika stvar što taj soj ljudi odobrava njegovu službu, Isus Nikodemu govori o činjenici razlike između neba i zemlje. Čovjek koji pripada zemlji, ne može znati za stvari neba! A nadasve, njegova prosudba Boga nema nikakva smisla. To je kao da posuda prosuđuje lončara. Da Nikodem doista zna tko je Isus – pao bi nice pred Bogom. Ali on ne zna i ne razumije i zapravo se gubi u mraku ove priče. Ivan dovršava teološkim govorom: U nebo može samo onaj koji je odande i sišao, a kad se to dogodi, kad on bude uzvišen, oni koji vjeruju u njega bit će uzvišeni s njim! Jer je Bog tako ljubio svijet – nastavlja Ivan poznatim retkom – da je dao svog jedinorođenog sina, da ne propadne niti jedan koji u nj vjeruje, nego da ima život vječni!
Isus je božanska spona koja premošćuje dva, zbog grijeha nepovezna svijeta. Vjerovati Bogu znači prihvatiti Božji način i sud. Ne smije se Boga ugurati u neke svoje ideje o božanskom. Ili kako će Bultmann reći: „Ljudi ne poznaju Boga; jer poznavati Boga ne znači imati (možda i prave) misli o njemu; nego poznati ga ... znači prihvatiti ga kao svoga Stvoritelja i dopustiti mu da me određuje.“ Takva je vjera spasonosni dodir svjetla u mraku, ili izvor vode u suhoj zemlji. Ne vjerovati Bogu u tom kontekstu znači ostati bez svjetla u mraku i bez vode u pustinji.
Vjera je malen korak – kao podići svoj pogled na Isusov križ u vjeri. No i strašno velik – jer znači odreći se sebe i prijeći u sferu u kojoj Bog vodi glavnu riječ.
Piše: p. Toma Magda