Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4 Evanđelist Ivan piše u 12 poglavlju svoga evanđelja: «Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti. Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: 'Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i radala siromasima?' ... Nato Isus odvrati: 'Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa!'»
Događaj o Lazarovom uskrsnuću u 11. poglavlju istog tog evanđelja treba čitati zajedno s našim odlomkom o Pomazanju u Betaniji (Ivan 12, 1-11) kao jednu cjelinu. Prije no što će izvijestiti o Lazarovom uskrsnuću i frustraciji koja je zbog toga zadesila njegove sestre, Martu i Mariju, evanđelist već upozorava čitatelje da je senzacija Lazarovog uskrsnuća sporedna za ono što kani reći. Lazarovo je uskrsnuće samo predslika istinskog božanskog, spasenjskog događaja u Kristu. Događaj koji je traumatičan za Mariju i Martu samo je posljednji i najveći znak od sedam koji u evanđelju moćno otkrivaju da je Isus Mesija i Bog u koga treba vjerovati. On vlada i nad smrću.
Zašto je onda ovdje Marija iz Betanije tako važna da Ivan i uvodi i završava priču o Lazaru s njom? Jednostavno zato jer Ivan Marijinu vjeru ovdje postavlja kao primjer prave vjere u Krista. To je vjera koja razumije da se stvari, pa i one najgore, ne događaju samo zbog pojedinca, kako to mi doživljavamo. Tipično je ljudsko pitanje u susretu s teškoćama, bolešću i smrću: «Zašto se to baš meni događa?» Pa i vjernici najčešće tješe jedni druge: «Gospodin te sigurno nešto želi poučiti.» Ili se kore: «Nešto si skrivio, kad te to stiglo!»
No, prava vjera, kakvu evanđelist pokazuje kroz Marijinu, vjera je koja ne predbacuje Bogu: «Da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat!» kako to čini Marta. Marta očekuje da se Isus opravdava za svoj nedolazak. Isus joj to i pokušava objasniti. Međutim, Marta je gluha i za Boga i njegovu misiju, i usmjerena je samo na sebe i svoje potrebe. Konačno, kao osobni prijatelj, Isus je mogao pomoći makar taj jedan put, kad ga je stvarno trebala!
Zanimljivo Marija prilazi Isusu istim riječima, ali je njena rečenica popraćena padanjem do Isusovih nogu.. Ona ima vjeru u Krista Iscjelitelja ali pokazuje i potpuno pouzdanje u Boga Svesilnoga koji svemir drži u redu. Zato Marija, kad joj se na kraju dogodi čudo bratova uskrsnuća, može osjetiti i tako iznimnu i djelotvornu zahvalnost. Iako Bog ima veće projekte od njenog malog života kad brine za svijet, on čini čuda i za nju malu! Tko to prepoznaje u svom životu neizrecivo je zahvalan. Marija, potaknuta takvom vjerom, svu ušteđevinu, sukopocjenu nardovu pomast izlijeva Isusu na noge kao izraz svoje zahvalnosti.
A takvo bogoštovlje Bog koristi za velike stvari globalnih razmjera. Nije Marija tako planirala. Nije provodila svoje planove po točkama usmjerena na svoje ciljeve. Baš kako su joj zlobnici predbacivali, vjerojatno nije znala što radi. Ali je Bog srce koje mu se predalo u potpunom strahopoštovanju mogao iskoristiti za dovršavanje plana spasenja za svijet. Marijin je čin zahvalnosti postao priprema za Kristovu otkupiteljsku smrt i tako služba cijelom svijetu.
Vjera i samoživost ne idu skupa. Vjera kaže – neka bude Božja volja na zemlji. Božja volja, a ne moja; na zemlji, a ne samo u mom malom životu – kao da se sve vrti samo oko mene i mojih potreba. Vjera nije vjera dok samo tražim dobro za sebe.Vjerovati Bogu znači da pristajem da se moj mali život iskoristi za Božju misiju u svijetu. Kad nedužni prolazimo neobjašnjive teškoće znamo da se ne radi o globalnoj uroti protiv nas u kojoj nas Bog apatično ignorira, nego s pouzdanjem govorimo: Radi se o Božjoj volji za svijet. Sve što imam, tvoje je Gospodine. Uzmi to i iskoristi za svoj plan.