Biblija u 1 Knjizi Samuelovoj govori o zanimljivom događaju: Nabal – vrlo bogat, sirov i osoran čovjek striže svojih tri tisuće ovaca na obroncima gore Karmel. David, budući Izraelski kralj ali trenutno odmetnik, šalje ljude Nabalu i moli ga za neki poklon u hrani. David i njegovi ljudi često su, naime, štitili Nabalovu stoku i pastire, a striganje ovaca ipak je vrijeme slavlja i velikodušnosti.
Biblija zanimljivo uvodi taj događaj: čovjeku je bilo ime Nabal, a žena mu se zvala Abigaila. Žena je bila mudra i lijepa, a Nabal je bio osoran i zao u svim svojim poslovima. S takvim uvodom zapravo ne trebamo niti pitati što se dogodilo: Nabal je, naravno, zanemario molbu i navukao na sebe gnjev odmetnika.
No imao je sreće što je za cijelu stvar doznala Abigajla koja je brzo spakirala solidan obrok: dvjesto kruhova, dvije bačve vina, pet već spremljenih ovaca, dvjesto smokvinih kolača, prženog zrnja i grožđica – i sve to ponijela Davidu koji je počeo smišljati plan kako uništiti sav Nabalov dom. Abigajla je pokazala svoju mudrost tako što je svojim činom zahvalnosti odvratila Davidov gnjev, a i spriječila ga da okrvavi ruke na nedužnim ljudima zbog gluposti jednog čovjeka.
Zahvalnost je vrlo zanemarena vrlina, ako je danas tako uopće možemo zvati. Popularno je biti sam svoj čovjek koji je sve stvorio s ovih svojih deset prstiju i nikome ne biti zahvalan. Popularno se žaliti na loše uvjete, na političare i bankare, na nezdrav okoliš pa čak i na vrijeme. Ljudi napuštaju brakove i obitelji jer ih oni sputavaju u razvoju. Uglavnom, ljudi smatraju da su zaslužili bolje od onoga što imaju. Popularno je i živjeti s roditeljskih leđa na cjelonoćnim skupim provodima, bez razmišljanja o tome da netko to plaća. Uglavnom se smatra da je to «normalno».
U globalu, nezahvalna smo nacija i riječ «hvala» rijetka je u našem riječniku. To pokazuje kako smo zapravo poput ranije spomenutog Nabala – bahati i samoživi.
Zahvalnost potiče drukčiji način života – na primjer onaj u kome si uzmemo vremena razmisliti o svojim i tuđim postupcima i procijeniti ih iskreno pa onda po tome djelujemo. Tada bismo shvatili da je i onih deset prstiju kojima se hvalimo dar i privilegija jer ima onih koji su se rodili bez njih, a neki bez njih ostali! Bili bismo zahvalni za svoj život usprkos tolikim katastrofama i terorizmu u svijetu i za zdravlje u ovom i ovakvom okruženju.
Zahvalnost gradi zajedništvo međusobne pomoći i potpore i oslobađa nas samoživosti pa tako koristi cijelom društvu. Zahvalnost potiče dobrotu – kad smo nekome zahvalili hrabrimo ga posredno da nastavi činiti dobro, a i sami smo potaknuti vratiti dobro koje smo doživjeli. Zahvalnost otvara riznice pozitivnog razmišljanja jer vidi ružu, a ne samo trnje. I na kraju, zahvalnost nam pomaže da budemo umjereni. Tako je lako uspoređivati se s nekim zapadnim zemljama i gunđati da nam je loše. Zašto se jednom ne bi usporedili s onim mnogobrojnim zemljama gdje je privilegija jesti tri puta na dan, imati liječnika na dohvat ruke i vode u izobilju? Ne kažem da trebamo braniti zlo u našem društvu, naprotiv, zahvalnost bi nam pomogla da se riješimo kriminala i korupcije i zamijenimo ga radom i poštenjem. Piše u Bibliji da je Isus jednom iscijelio desetoricu od gube, a samo se jedan vratio da mu zahvali. Kako bi bilo dobro kad bismo kao nacija sličili tom jednom zahvalnom čovjeku.