Dogodilo se na samom početku dvadesetog stoljeća. Poljska je bila rastrgana. Za Poljsku su se borile dvije velike sile iz njenog susjedstva. Ponekad su se ta dva tadašnja imperija dogovarala i među sobom dijelila Poljsku i Poljake. Ponekad bi ih porobljavala čas jedna čas druga velesila. Zato su se Poljaci iseljavali iz svoje zemlje. Dobrim su dijelom odlazili u Francusku, ali ih je najviše odlazilo u Sjedinjene Američke Države i Kanadu.  I danas su tamo jake grupe doseljenika iz Poljske, odnosno njihovih potomaka.
Tako se doselila i obitelj Tuček. Njihova najmanja djevojčica, Miroslava Marija imala je jedva dvije godine. U novoj domovini su našli i nešto čemu se nisu nadali. Jedne nedelje poslijepodne u jednoj ovećoj dvorani u Torontu bila je neka priredba za Poljake. Dok su Tučekovi pratili program, vani je počeo pljusak. Na trgu ispred zgrade bilo je puno ljudi. Oni su ušli u predvorje i hodnik iste zgrade. Organizatori priredbe su ih pitali:
     - Što se to događa. Otkuda ste nahrupili u tako velikom broju?
    - Molili bismo da ovdje pričekamo dok prođe pljusak – rekli su neki od pridošlih – Poslije ćemo nastaviti evangelizaciju.
    - Evangelizacija? Što je to? - pitali su Poljaci.
Pridošli su im nekako objasnili da je to skup na kom se ljudi pozivaju da se vrate Bogu i da vjeruju te da pristupe Kristu kao Spasitelju. Poljaci-organizatori ponudili su pokislima da u velikoj dvorani nastave evangelizaciju.  
Na scenu se popeo čovjek. U ruci je držao knjigu. Rekao je da je ta knjiga Sveto pismo. Svi su s poštovanjem i pozornošću gledali i slušali. Govornik je otvorio knjigu. Rekao je da čita riječi iz Evanđelja po Marku.  Pročitao je (Marko 9:36-37):
Zatim Isus uze malo dijete, postavi ga među njih (apostole), te ga zagrli i reče im: "Tko primi radi mene jedno od ovakve male djece, mene prima. A tko mene prima, ne prima toliko mene, nego radije onog koji je mene poslao.
Govornik je govorio engleski. Našao se tu i prevoditelj. Prisutni Poljaci mogli su razumjeti. Razumjela ga je i mala Miroslava Marija. Čovjek je
rekao kako Gospod voli malu djecu te i mala djeca trebaju voljeti Njega. Privila se uz svog oca i prošaputala:
    - Tata, ja volim Isusa. Kaži to onome stričeku.
    To je ponovila nekoliko puta tijekom slušanja. Govornik je na kraju pozvao prisutne:
    - Neka pristupi tko želi pripadati Kristu. Otac je pristupio zajedno s Miroslavom Marijom.
    - Gospodine propovjedniče – rekao je – Ova moja čupavica mi stalno govori da voli Isusa i da hoće da bude Njegova. Ne znam koliko ona to sve razumije. Ne razumijem ni ja, a njoj je tek pet godina.
Propovjednik je pomilovao djevojčicu. Pogladio je njenu tršavu glavicu. Rekao je:
    - Blago njoj. Ona je shvatila. Vama, pak, dat ću ovaj listić da pročitate. Unutra je i adresa na koju se možete obratiti. Uvijek je netko tko vam može podrobnije objasniti ono što vas bude zanimalo.
Miroslava Marija je poživila još osamdeset i šest godina. Sve je te godine djelatno svjedočila.
Bože veliki i slavni, umnoži Tvoje vjernike i vjernice,  Tvoje svjedoke i svjedokinje, i privedi što više djece. Ti spašavaš. Ti ćeš spasiti.
            Neka je slava jedinom Bogu:
            Ocu i Sinu i Svetom Duhu.
            Amen.