Giorgio Grlj: U Europi se živi ateizam, kršćanstvo cvate u Africi

 

Iz Novog lista od 19. prosinca 2010., prenosimo razgovor s Giorgiom Grljem, glavnim urednikom IBA-e. 

 

 

Giorgio Grlj, pastor riječke Baptističke crkve sudjelovao je nedavno na trećem Lausannskom kongresu za evangelizaciju svijeta, održanom u Cape Townu – svjetskom skupu crkava i zajednica protestansko-evanđeoskog dijela kršćanstva koji je okupio oko 4.000 sudionika iz oko 200 zemalja. 

 

* Kakva su iskustva, koje poruke, kakvo je iz te vizure kršćanstvo u današnjem svijetu – pitali smo, među ostalim, pastora Grlja, vokacijom i djelom ekumenski zauzetog čovjeka.

   – Nakana je bila ponovo posvjestiti sadržaj i poruku evanđelja, misije i evangelizacije. Na tom se skupu, po mom viđenju, dogodio pomak: naglasak se s denominacija i mjesnih crkava pomaknuo na tzv. paracrkvene organizacije. Očito je, naime, da se u suvremenom svijetu poruka evanđelja ne razumije i ne ostvaruje više u striktno crkvenim okvirima, koliko i u onome što se zove paracrkvene organizacije. Tako se na Lausannskom kongresu našlo puno ljudi iz crkvenih struktura, ali i jako velik broj onih koji dolaze iz paracrkvenih organizacija, ljudi iz poslovnog svijeta, ljudi koji nastoje vjeru integrirati u svakodnevni život. 

 

* Bio je to susret protestantsko-evanđeoskog dijela kršćanstva. Koji je njegov spektar danas u svijetu? 

   – Reformacija je donijela dvije velike struje: reformiranu crkvu na tragu Kalvina i luterane, kod nas evangelike, na tragu Luthera. No, istovremeno je bilo prisutno i treće, radikalno krilo Reformacije, iz kojeg su izniknule današnje, tzv. slobodne crkve. Tu hijerarhija nije ključna, a strukture su manje važne – tu su današnje baptističke crkve, pentekostalne crkve, karizmatizam. Rodile su se tu i mnoge paracrkvene organizacije koje se specifično obraćaju ili studentskoj populaciji ili poslovnim ljudima ili nekoj drugoj skupini. One nisu striktno vezane ni uz denominacije, ni uz mjesne crkve, ali s njima rado i često tijesno surađuju. 

 

* Je li u protestantskoj baštini pomalo problem to što stalno niču nove crkve ili zajednice?

   – S jedne strane to se može promatrati kao problem. Kao čovjek koji živi dimenziju kršćanstva koja nije hijerarhijski strukturirana, mogu reći da postoji opasnost od previše individualističkog tumačenja poruke evanđelja u smislu realne mogućnosti da nakon određenih nesuglasica svatko krene svojim putem. Razlazi dakako ostavljaju određeni gorak okus i loše svjedočanstvo u svijetu – jer Krist nas je pozvao na jedinstvo – ali s druge strane, ponekad se i to prometne u neko bogatstvo. Neke inicijative koje bi možda u nekoj strukturi bile prigušene, dobivaju nove izričaje. Tako to uvijek ima dvije strane – i nelagodu i mogući blagoslov. 

 

No, mislim da prije svega mora postojati svijest da unatoč razlazu mi jesmo braća i da svatko od nas u određenom trenutku stavlja određene naglaske na svoj život, teologiju, crkveno ustrojstvo, ali to nas ne čini manje braćom i sestrama. I u razlazima se mora zadržati poniznost jer nitko ne može svojatati ekskluzivnost u navještaju evanđelja. Nitko neće sam dokučiti istinu. 

 

* Vi osobno kršćanstvo ne dijelite – kad govorite o kršćanstvu mislite na sve kršćane.

   – Ja ne mogu drukčije nego sve one koji se pozivaju na Isusa smatrati braćom i sestrama. Štoviše, promatrati samo kršćanstvo kao ekskluzivno prema drugima, ja čak ni na toj razini ne mogu razmišljati, posebice ne nakon otkrića da je isti Bog, Bog Abrahamov, na kojega se pozivaju Židovi, muslimani i kršćani. Ključni biblijski tekst našeg skupa u Cape Townu bila je Pavlova poslanica Efežanima gdje govori da je Krist došao srušiti sve pregrade koje smo mi ljudi među sobom sagradili i stvoriti novo čovječanstvo u kojem ne bi smjelo biti neprijateljstva prema bilo kome. Zato, kad kažem kršćanin mislim na sve koji se pozivaju na Krista, a u sljedećoj instanciji mislim da bismo kao djeca Boga Abrahamova morali i prema drugim ljudima, posebice monoteistima, pokazati temeljnu otvorenost i dobrohotnost. 

 

* Koja je temeljna poruka skupa u Cape Townu? 

   – Slogan cijelog tog pokreta glasi »Cijela Crkva čitavom svijetu donosi potpuno evanđelje«. To je ideal, iako smo svjesni da na tom putu postoji jako puno stvarnih zapreka. Naše zajedništvo još nije u potpunosti ostvareno – puno toga možemo zajedno, no postoje stvarne zapreke koje priječe više zajedništva. 

    

*U Cape Townu bili su kao promatrači i predstavnici Katoličke crkve i pravoslavnih crkava, no delegatima iz kineskih evanđeoskih crkava tamošnje su vlasti zabranile doći na kongres. Kakva je bila atmosfera skupa?

   – Ako je išto bilo upravo izuzetno onda je to bila atmosfera. Fascinantno je to da se ljudi nađu po vjeri zajedno iz najrazličitijih krajeva svijeta, ljudi različitih kultura, boja kože, različitih životnih iskustava, od krajnjeg siromaštva do bogatih zemalja Zapada, sabrani u jednom. Zaključno bogoslužje, velika pjevana liturgija, trajalo je tri sata i ja ne znam što ljude tako može povezati osim vjere srca. 

 

* Što je kongres pokazao o današnjem kršćanstvu u svijetu? 

   – Kršćanstvo danas cvate u Africi, Latinskoj Americi, Aziji. Ako pogledamo sastav kongresa, boju kože ljudi koji su sudjelovali, onda je očito da se fokus kršćanstva pomaknuo na Jug. Netko je rekao da Afrika više nije kontinent koji samo prima misionare, nego je zemlja koja je u stanju i primati i slati misionare širom svijeta. To znači da se življenje vjere u svakodnevnom životu definitivno preselilo u Južnu Ameriku, Afriku i Aziju, pogotovo južnu Aziju i Kinu. Ali mora se priznati – centri odlučivanja i financije su još uvijek na sjevernoj hemisferi, unatoč činjenici što je život na južnoj. Afrika sama, unatoč tolikim nevoljama, problemima, bolestima, nepravdama – zato što živi s drugim poticajem u srcu – ostavlja drukčiji dojam, dojam života. 

 

* Što onda reći o Europi danas? 

   – Ako promatramo kršćanstvo iz naše vizure, imamo osjećaj da niti u crkvi gdje se propovijeda i nastoji evanđelje živjeti, nema nekog velikog života, da je često to doživljeno na razini obreda i tradicije, bez da vjera uspije prožeti svakodnevicu u dijelu kojeg zovemo sekularni. Dakle, sekularizam je u velikoj mjeri uspio potisnuti vjeru, rekli bismo, u sakristiju. Očituje se to i tako da ljudi koji jesu istinski vjernici ne znaju i nisu dovoljno hrabri jasno artikulirati i živjeti svoju vjeru u svijetu: poslovnom, u medijima, školama... U Europi se danas živi ateizam, o čemu sjajno piše zadnji broj Conciliuma, naslovljen: »Ateisti kojeg Boga?« 

 

* Stječe se osjećaj da je u Europi Kristova poruka potisnuta i irelevantna. S druge strane, ovakav skup, koji je dakako samo djelić onoga što se događa u svijetu, na južnoj hemisferi – to je nešto što Crkvu u Europi može ohrabriti da s puno više povjerenja u Isusa, i mi sami, hrabro iskoračimo i svjedočimo svoju vjeru. U konačnici, i da ju živimo u svakodnevici.

 

    

    Ako si dozvolimo razmisliti, uvidjet ćemo koje su to zapreke – u svijetu buke, brzine i imetka – koje nas sprečavaju da postanemo više ljudi. Božić može, kao i svi blagdani, biti prilika da se preispitamo i nešto sasvim konkretno poduzmemo i vratimo se jednostavnosti, skromnosti, zapravo biti života. Želio bih da Božić bude shvaćen kao dar našem očovječenju.

    

    Gušenje u imetku 

    

    Današnje društvo se guši u stvarima, u imetku; izgubilo je i vrijeme i interes za ono što je važno, trajno i vrijedno. Svaki dan se borimo samo za kruh svagdašnji, ali ne s nakanom da bismo ga danas u miru jeli, nego da ili trudom, ili neki pak i nepoštenjem, osiguramo sebe i sedam idućih generacija. To se pokazuje i ovih dana: da nekontrolirano zgrtanje završi u kolapsu, na žalost ne samo kod pojedinaca kao što je to sada s gospodinom Sanaderom, nego se i cijelo društvo inficira nezdravim stavom da se preko noći mora steći veliko bogatstvo. 

    

    Snaga svetosti 

    

    Ponekad imam osjećaj da mi kršćani vjerujemo da je zlo svijeta snažnije od svetosti vjernika i od straha da ne budemo zaprljani tim zlom mi se povlačimo u neke svoje kule (crkve, teologije, duhovnosti). Nije li upravo činjenica da je Krist došao u ovaj svijet, pokazala da se Bog ne želi odvojiti od ovoga svijeta? U Isusu vidim temeljnu vjeru da je snaga svetosti veća od ne-svetosti. Mi kršćani često griješimo jer više vjerujemo u snagu zla nego u snagu dobra. A već sam Božić pokazuje da je puno više dobra od zla. U cijeloj slici Božića samo je jedan loš lik – Herod, a svi su drugi dobri i prihvaćaju Isusa – Marija, Josip, pastiri, mudraci, Ana, Šimun. Morali bismo više vjerovati da snaga svetosti koju imamo može posvećivati svijet, nego što se bojimo da će snaga ne-svetosti opoganiti vjernika i crkvu.