Nenad Neno Sikirica, član je baptističke crkve u Splitu, a ako prema imenu i niste odmah znali tko je on, sigurno će vam biti jasnije ako kažem da je Neno autor svima nama poznate i rado pjevane pjesme Kapetane moj. Neno je i sam kapetan, a njegov pomorski put uključivao je rad u trgovačkoj i ratnoj mornarici. Trenutno je član Obalne straže Republike Hrvatske, jedne od postrojbi Hrvatske ratne mornarice, a prije koji mjesec vratio se s tromjesečne misije spašavanja izbjeglica. Donosimo vam razgovor s Nenom o njegovom iskustvu u misiji Triton.

 

Razgovarala: Speranca Tomin

 

Iako smo svaki dan slušali vijesti o izbjegličkoj krizi, o misiji Triton i onome što ste vi radili na moru baš i nismo puno čuli. Kako su izgledala tri mjeseca u misiji?

U protekle dvije godine, svi mi u Hrvatskoj, nažalost, više smo puta čuli o stradavanjima velikog broja izbjeglica u području južnog i srednjeg Mediterana. Sa čežnjom za sigurnijim i boljim životom oni napuštaju svoje domove i odlaze u neizvjesnu budućnost u nadi da će im negdje drugdje život biti bolji i sigurniji. Ta je želja mnogo jača od spoznaje da je put preko mora do zemlje „blagostanja“ dug, naporan i vrlo opasan. 

Upravo je zato misija EU „Triton“ već drugu godinu na snazi i države sudionice, među kojima je i Hrvatska, sa svojim ljudima i brodovima ulažu velike napore kako bi spasili svakog tko se nađe u pogibeljnoj situaciji na tim učestalim izbjegličkim rutama u području srednjeg i južnog Mediterana.  

U želji da što bolje odgovorim na drugi dio pitanja, ne polazi mi baš za rukom da u nekoliko rečenica, kratko i suvislo predočim kako je sve to skupa izgledalo. Čini mi se da je svaki dan bio bogata priča za sebe. Pogotovo kada na nemirnoj pučini doplovite do 300-tinjak iznemoglih, žednih i gladnih ljudi koji vas, onako zbijeni na omanjem ribarskom brodu od 20-tak metara pogledom čeznutljivo mole za pomoć. Ne vjerujem da postoji čovjek, naravno, ako ne dovodimo u pitanje njegovu ljudskost, koji neće osjetiti „grop u grlu“ u takvim situacijama. U situacijama kada se u vama bore dvije osobe, profesionalac i emotivac, a znate da ovaj prvi mora pobijediti. Hvala Bogu da je tako i bilo jer samo znanjem i profesionalnim i odlučnim pristupom, u tako teškim i kritičnim situacijama možete učiniti jednu od najljepših, ako ne i najljepšu stvar u životu… spasiti nekome život. Tako su izgledala naša tri mjeseca u misiji: naporno, ali ispunjeno radošću i ponosom jer smo u tri mjeseca od moguće smrti spasili više od 2500 ljudi. To vas mora ispunjavati radošću i nosit ću to zauvijek u srcu. 

Kakav je osjećaj biti tako dugo od kuće, voljenih, sa samo ponekim danom pristajanja u nepoznatoj luci?

Dok sam bio mlađi, više sam godina plovio na brodovima trgovačke mornarice i moram priznati da, vjerojatno kao svakom mladom čovjeku, željnom upoznavanja novih zemalja i kultura, nisam imao osjećaj tuge i sjete što nisam kući. 

Međutim, danas kad sijede vlasi na glavi odavno više ne brojim, situacija je znatno drugačija. Nedostaju vam voljeni, moja supruga, moja djeca, moji prijatelji...

Ali ti trenuci samoće ponekad su i dobri. Na nekom tamo dalekom pustom mjestu na pučini, gdje ste samo nebo, more i vi, daju vam dosta vremena i mogućnosti da razmišljate o bogatstvu koja nam je Bog dao kroz njegove savršene tvorevine koje vas okružuju, o bogatstvu koje vam je dao kroz obitelj, prijatelje, kolege, posao, da razmišljate kako biti bliže izvoru i kreatoru te ljepote i svega dobrog, kako crpiti s tog izvora kako bi bio ugodniji njemu, svojoj obitelji i svima koji su oko vas.

Možeš li nam opisati kako izgleda jedan dan i noć na toj misiji?

Često smo bili u situacijama da zamjenimo dan za noć jer postupci spašavanja izbjeglica nisu birali doba dana. Svakako su ta noćna spašavanja bila izuzetno naporna jer pod okriljem mraka svaka radnja iziskuje više truda i opreznosti nego kad se isti postupak provodi danju. Međutim, u trenucima kada nije bilo spašavanja tj. kad smo patrolirali granicom naše zone nadzora očekujući izbjeglice, dani su prolazili mirno i svaki član posade obavljao je svoje redovne dužnosti u plovidbi. Bilo je tu i lijepih trenutaka zajedništva kad smo tražili slobodne trenutke za druženje na krmenoj palubi, pričali o raznim temama, pa i o dojmovima proteklih akcija spašavanja.

Možeš li opisati svoj doživljaj ljudi koji su radili na brodu – od vojske, policije i medicinskog tima do izbjeglica koje ste spasili, čuli smo da se radi o brojci od otprilike 2500 ljudi?

Posebno me impresionirao doprinos svih članova posade koji su svoj posao uspješno obavljali kao jedan organizirani tim. Suradnja djelatnika Obalne straže, koji su inače stalni članovi posade broda, s djelatnicima medicinskog tima i djelatnicima MUP-a bila je besprijekorna. U tako teškim operacijama vrlo je bitno da svaki pojedinac zna što mu je činiti i kada taj maksimalni pojedinačni doprinos kvaliteno uklopite u organizirani timski rad, uspjeh provedbe bilo kakve operacije je zagarantiran. Upravo su se ta sinergija i profesionalnost pokazale kao ključ uspjeha. 

Kada razmišljam o izbjeglicama koje smo spasili i prevozili do raznih luka na Siciliji, obuzmu me neki loši osjećaji. Kad su bili prekrcani s trošnih, starih ribarskih brodova na palubu našeg broda, njihova je radost bila nemjerljiva. Čini mi se da su imali osjećaj da su napokon ostvarili veći dio svog cilja i nade da će uskoro biti na mjestu gdje će započeti s novim životom koji će biti puno bolji od dosadašnjeg. Međutim, stvarnost je znatno drugačija. „Obećana zemlja“, bilo da se radi o Italiji, Njemačkoj ili bilo kojoj drugoj zemlji EU, ne može ispuniti očekivanja većine. Samo pojedinci među izbjeglicama pronađu neku vrstu sigurnosti, pronađu posao ili ih možda zbrinu neki od članova njihove obitelji koji su se već prije snašli u nekoj od zemalja EU. Ostali su prepušteni na milost i nemilost okolnostima u kojima se nađu i onda nastupe problemi. Samo dragi Bog zna kako se snađu, kako prežive i opstanu u ovom današnjem surovom svijetu, daleko od svog doma iz kojeg su pobjegli. 

Ima li neki događaj (ili nekoliko) koji bi izdvojio kao onaj koji je na bilo koji način najviše utjecao na tebe?

Izdvojio bi jedan slučaj spašavanja izbjeglica na sredini Jonskog mora koji se provodio noću u jako teškim meteo uvjetima. Uz veliki vjetar i teško more, bilo je potrebno spasiti oko 300 izbjeglica koji su u omanjem, trošnom, ribarskom plovilu na moru proveli već nekoliko dana. U tom se trenutku nađete u velikom problemu jer se postavlja pitanje uspješnosti ishoda spašavanja. U blizini je bio i veliki tanker koji je bio na putu za jednu od europskih luka. Angažirali smo i njega za spašavanje i to na način da smo iskoristili njegovu veličinu koja nam je napravila zavjetrinu. To nam je znatno olakšalo spašavanje. Uz velike napore, uspjeli smo privezati ribarsko plovilo s izbjeglicama uz bok tankera gdje su valovi i utjecaj vjetra bili znatno manji. Tek nakon toga započeli smo prebacivanje izbjeglica na naš brod. Akcija je trajala više od 8 sati i tu se trebalo naoružati strpljenjem i koncentracijom. Svi članovi posade, pogotovo oni koji su direktno sudjelovali u spašavaju tj. prekrcaju s ribarice na naš brod, bili su iscrpljeni. Na koncu, akcija je provedena uspješno i svih 300-tinjak izbjeglica razne životne dobi i spola je spašeno. Nakon toga, unatoč iscrpljenosti preplavio nas je osjećaj radosti i ponosa. Ubrzo smo zaboravili na velike probleme i muke koje smo imali tijekom spašavanja. Ono što je u tom trenutku jedino bilo važno je da su sve izbjeglice spašene i zbrinute. 

Osim ovog dramatičnog slučaja uvijek je teško vidjeti djecu u tim mučnim situacijama. Teško je kada zamislite što bi bilo s njima da niste naišli vi ili netko drugi tko bi ih spasio.

Kako je to sada vratiti se kući nakon tri mjeseca? Kako život u Hrvatskoj izgleda nakon jedne takve misije?

Drugačije. Iako je u Hrvatskoj sve isto kao i prije, na život gledate malo drugačije. Iako imam nekog životnog iskustva koje dobijete s godinama, ovakvi vas događaji natjeraju da dublje razmišljate o životu i o onome što on donosi. Ovakvi vas slučajevi uče skromnosti i zahvalnosti za ono što imate. Već sutra, iz kojekakvih razloga, upravo mi možemo biti izbjeglice, mi možemo biti ugroženi i možemo ostati bez ičega. Bez obzira što će biti sutra, već danas moramo, kao pojedinci dati sve od sebe da olakšamo onima koji su u potrebi, bez obzira na to odakle netko dolazi. Dobro je ne držati glavu u pijesku, ne okretati glavu, izaći iz naših „sigurnih“ rupa i biti na pomoći onima koji nas trebaju. Ponosan sam što sam u ova protekla tri mjeseca bio među ljudima koji nisu okretali glave, već su svojim malim, ali značajnim doprinosom, kao pojedinci učinili sve da barem malo olakšaju ljudima kojima je teško.