Osoba koju ćemo gledati sljedećih pet godina

Riječ je o nekome(oj) koga ćemo sljedećih pet godina od dana kad (najvjerojatnije) u drugom izbornom krugu izaberemo novoga predsjednika(icu). Nakon prikupljenih najmanje deset tisuća potpisa potpore u igri je ostalo 12 osoba s aspiracijom da postanu trećim hrvatskim predsjednikom. Neke su kandidate istaknule stranke, drugi su iz tih stranaka istupili kako bi se mimo njihove volje kandidirali, a treći nisu bili pripadnici stranaka već nastupaju kao nezavisni kandidati. Druga i treća skupina čine više od pedeset posto kandidata. Dakako da se stranke neposlušnih ljute što su svojom kandidaturom umanjili šanse njihovog kandidata da možda već u prvom krugu pobijedi. No, utrka se unatoč svemu nastavlja.

Nakon što je ukazano na to da predsjednik mora biti mentalno zdrava osoba, pokazalo se da zbog postojeće zakonske regulative to može biti i osuđeni kriminalac. A to dvoje je lako ujediniti. Mora li biti Hrvat? Katolik? Vjerojatnost da to bude je najveća jer svih drugih je u Hrvatskoj malo.  Ali nije i nemoguće. No, ipak kakve bi kvalitete trebala imati osoba koja, iako bez prevelikih ovlasti, vodi zemlju?

Psalam 101 koji govori o dobrome vladaru (bitno drugačijem od Macchiavelijevog) nalazimo dobre naputke iako je od tog vremena prošlo puno stoljeća i tisućljeća. To da je netko pripadnik hrvatskog korpusa ili pak u Hrvatskoj većinske crkve malo što govori o kvalitetama samoga kandidata. Koje su poželjne karakteristike budućeg predsjednika?  

Mora li predsjednik biti vjernik? U vrijeme nastanka psalma nije bilo moguće naći čovjeka koji bi se deklarirao ateistom. Tako što nije postojalo. Bilo je samo pitanje u koje božanstvo vjeruje, a ne vjeruje li uopće. Što s današnjim demokratskim društvima? Traži li se od čovjeka koji će prisezi izreći 'Tako mi Bog pomogao!' da uistinu vjeruje u Boga? Ne baš. Bilo bi lijepo, ali kako danas znamo da nitko ne može prosuditi nakane i misli srca do li Bog sam, odustali smo od toga da od budućeg predsjednika tražimo ispovijest vjere kao preduvjet za funkciju koju će obnašati, jer krune više ne dijele pape. Formule nužno ne izražavaju stav srca. Jer kao što mnogi iz nedjelje u nedjelju ponavljaju vjerovanje Crkve, a da se to u obiteljskoj, poslovnoj i općenito društvenoj etici ne vidi, tako bi bilo bolje da predsjednik bude manje deklarativan, a daleko više prakticirajući vjernik (ne nužno iz rimokatoličkog miljea).

Dobrome vladaru, bez obzira bio vjernik ili ne, Hrvat ili pripadnik nekog drugog naroda Psalam 101 poručuje:

Da zapjevam o dobroti i pravdi,
tebi, Jahve, da zasviram!
Razmatrat ću put savršenstva:
kad li ćeš k meni doći?

On(a) dakle prije svega prepoznaje da nije vrhovni autoritet. Čak iako je vrhovni zapovjednik oružanih snaga, iznad njega postoji, ako ne već 'Jahve', onda barem 'opće dobro' kojemu služi. Onaj tko si utvara da je na vrhu, ne prepoznavajući mjeru vlastite ograničenosti, nalazi se u sasvim realnoj opasnosti da padne. Zato bi predsjednik, čak iako dan neće započeti misom na kojoj će pjevati Jahvi, morao posvetiti svoje vrijeme 'razmatranju puta savršenstva' kako bi s jedne strane zauzeo pravo mjesto u poretku stvari, a s druge strane primio neophodnu mudrost za odgovoran posao vođenja naroda. Iako će vjernik govoriti o Bogu koji ima ime i nije stranac čovjeku, predsjednik u sekularnoj državi bi opće dobro morao držati iznad vlastita dobra i dobra onih kojima može pogodovati. I tko zna, ne bi li u slučaju takvog postupanja, osoba s tako velikom odgovornošću tijekom vremena susrela 'onoga koji dolazi' (onima koji ga prizivaju čak i drugim imenom(a)).

Mrzim čovjeka koji čini zlo: on neće biti uza me.
Opako će srce biti daleko od mene;  o zlu neću da znadem.
Tko kleveće bližnjeg u potaji,  toga ću pogubiti. Čovjeka oholih očiju i srca naduta  ja ne podnosim.
Pogled upravljam k vjernima na zemlji  da sa mnom stanuju. Tko hodi putem nedužnim  taj će mi služiti.
Neće prebivati u kući mojoj  tko spletke snuje. Tko govori lazi, neće opstati  pred mojim ocima.
Svaki ću dan istrebljivati sve zlikovce u zemlji; iskorijeniti ću iz grada Jahvina sve koji čine bezakonje.

Ključna karakteristika predsjednika trebala bi biti krajnja odbojnost prema svemu što generira društvenu nepravdu. On sam ne želi znati za zlo iako nije naivan pa misli da zla nema, ali odbija svoje misli zaokupljati zlom. Zašto bi zlodjela, opakost, klevetanje, oholost, spletkarenje, laganje morali biti modus vivendi hrvatskoga društva? Zašto bi onaj koji ne pristaje uz takve 'vrijednosti' bio proglašavan naivcem? Dokle će naš mentalni skopl pogodovati onima koji se znaju 'snaći' čak i nasuprot zakonu? Nacionalni interes nije nacija sama. Ona je tu. Neporeciva. Zar ni toliko godina od rata, od konačne uspostave hrvatske države nije došlo vrijeme da se taj, krvlju uspostavljeni okvir zvan nacija ispuni istinskim vrijednostima kao što su radišnost, poštenje, briga za slabe... Jednom riječju sve ono što bismo željeli da drugi čine nama da i mi činimo njima. Predsjednik prvi.

 Giorgio Grlj