Događaji u Sjevernoj Africi, koji posljednjih tjedana potresaju svijet, nemaju posljedice samo po svrgnute predsjednike i društva zemalja zahvaćenih prosvjedima, već i po cijeli globalizirani, umreženi svijet. Za razliku od geoloških potresa koji fizički potresu određeno područje, društveni potresi imaju daleko širi utjecaj. Od Francuske revolucije, primjerice, pa do najnovijih svrgavanja vlastodržaca u Tunisu, Egiptu i Libiji (ne nazire se u ovom trenutku je li to konačna lista) politički i društveni potresi širi su po svojim posljedicama. 

 

U svijetu koji se kreće zahvaljujući nafti vijesti o svrgavanju vlastodržaca imaju za posljedicu rast njezine cijene. Tako ovih dana slušamo o tome kako je nafta dosegnula cijenu od 120 dolara po barelu, zbog 'straha da bi događaji u Libiji i (nadaju se da neće) Saudijskoj Arabiji, kao najvećem proizvođaču nafte na svijetu, mogli izazvati nestašicu'. Ne kaže se, dakle, da nafte nema, već da postoji strah da bi je moglo biti manje. Drugim riječima, mi danas na benzinskim postajama ne kupujemo benzin već nečiji 'strah'. Dakako, znamo da nije riječ o tome da su, kako se kaže, burze osjetljive na loše vijesti (čega bez sumnje ima), već da špekulanti koriste svaku priliku za brzu zaradu. Prije svega ne znamo hoće li uistinu nafte biti manje (jer to samo daje priliku drugim zemljama da namire 'manjak' i bolje zarade), a drugo, kad bi se taj scenarij i ostvario on je za sada ipak samo scenarij, a ne i stvarnost. Kao i toliko puta do sada, strah od nečega (što se uglavnom ne zbude) u budućnosti, donese nelagodu danas. 

 

Autor Hebrejima poslanice nam veli da 'đavao strahom od smrti cijeloga života, drži ljude u pokornosti, u ropstvu' (Heb 2.15). Ako smrt shvatimo šire od samog fizičkog odlaska s ovoga svijeta, već i kao izostanak vrijednosti, smisla, onda je jasno da je današnji svijet, znanstveno protumačen, ali istovremeno lišen barem naznaka odgovora na pitanja smisla, lako držati u pokornosti kojekavim konstruiranim strahovima. Danas je to strah od nedostatka nafte, sutra će biti nešto drugo. Bitno je održati atmosferu straha. I to dobro naplatiti. Jer, jasno je da će nafte uvijek biti dok god ju fizički ne iscrpimo. Veliki igrači uvijek 'u rukavu' imaju dovoljno dobrih karata, a da bi ih neka pobuna mogla iznenaditi. Takozvani strah je samo maska kojom se prikriva prilika za dobar i ničim opravdan (extra) profit. 

 

Dobro je, barem znati, da pri ulijevanju goriva na kasi nećemo platiti benzin, već nečiji strah. Stvaran ili iskonstruiran. No, pri tom ne dopustimo da i sami u taj strah budemo uvučeni tjeskobnom brigom za sutra. Jer sutra će se, reče Učitelj, samo brinuti za se. 

 

Priredivši materijal za molitvenu osminu 2011. godine kršćanske su crkve iz Jeruzalema pred svjetskom kršćanskom zajednicom oživjele tekst iz Djela apostolskih koji svjedoči o životu pracrkve neposredno nakon Petrove propovijedi na Pedesetnicu. Mnoštvo je ljudi prigrlilo vjeru u Isusa iz Nazareta i prema Lukinu svjedočenju: 'Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.' Luka ističe četiri aspekta života onih koji po vjeri postadoše braća i sestre.

Danas nakon dva tisućljeća ovaj nas tekst iznova poziva promišljati Crkvu. Svakog će siječnja, već 101 godinu za redom biti govora o jedinstvu. Jedinstvo o kojemu Luka svjedoči očitovalo se u Riječi (nauku apostolskom), međusobnom pomaganju do mjere ukidanja privatnog vlasništva, zajedničkom blagovanju (čega je Euharistija kao spomen na Kristovu smrt bila sastavi dio) i molitvi. I dok za apostolski nauk možemo reći da je zajednički svim crkvenim zajednicama (Novi zavjet i vjerovanja), da se zajedništvo u većoj ili manjoj mjeri njeguje, da se, evo, preko 100 godina zajednički moli, četvrti aspekt, 'lomljenje kruha' – Euharistija je točka najvećeg prijepora. Treba reći jasno i nedvosmisleno: svaka se crkvena zajednica baš u odnosu prema Euharistiji ponaša sektaški. Euharistiju svaka zajednica svojata kao svoje vlasništvo i teškom mukom (ako ikako) 'strancu' dopušta pristup stolu. 

 

Euharistija, bez obzira kako ju pojedina zajednica tumačila, predstavlja Krista prisutna. Ta obećao je da će sa svojom braćom biti u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28.20). Podsjeća nas na onu pashalnu večeru kad je Isus sa svojim prijateljima blagovao spomen na Izlazak naroda Izraelova iz kuće ropstva i kad je na zaprepaštenje svojih učenika, umjesto tradicionalnih riječi: 'Ovo je kruh muke koji jedoše vaši očevi', rekao: 'Ovo je tijelo moje!' govoreći još i: 'koje se daje za vas'. Euharistija i Kristova smrt na križu su neodvojive. O toj smrti kasnije će apostol Pavao pisati: 'jer svidje se Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu sebi sve izmiriti ostvarivši mir krvlju njegova križa - po njemu - bilo na zemlji, ili na nebesima' (Kol 1.19,20). Ako je dakle Kristova krv (smrt) instrument pomirenja svega s Bogom, kako svetkovanje Euharistije može biti čin razdiobe? A jest, kad stolu ne pripuštamo jedni druge postavljajući uvjete koje on sam nije postavio. Očito, Krista smo u temelju pogrešno pročitali, razumjeli. Podignuvši čašu nakon večere, Isus reče: 'Pijte iz nje svi!' (Matej 26,27) i svi su pili (Marko 14.23). Njegovi su sljedbenici jeli kruh koji je on prelomio i pili iz čaše koju im je on ponudio. Svi, bez izuzetaka. I Juda. On je domaćin stola i zato se taj obred i zove Gospodnja večera. Ne pojedinog biskupa, svećenika, pastora ili nekog drugog ovlaštenog crkvenog službenika, već Gospodnja. 

Isključivati bilo kojeg Kristovog sljedbenika od Stola, bez obzira na tradiciju iz koje dolazi, je u suprotnosti sa samom naravi Euharistije. Ona posreduje pomirenje tako što okupljeni zajedno blaguju, tako što dijele od istoga kruha i piju iz iste čaše. Kako je onda moguće da vrhunska svetinja, jer, ponovimo to, Kristovom je žrtvom Bog sve izmirio sa sobom, postane najveća zapreka zajedništvu? U odgovoru na to pitanje ponovo nam valja zaviriti na stranice Pisma. Nakon što je Isus svoje prijatelje pozvao na zajedničko blagovanje, Luka nas izvješćuje da su oni, netom što im je bio dan kruh od kojeg su jeli i čaša iz koje su pili, započeli prepirku o tome koga bi od njih trebalo smatrati najvećim (Luka 22.24). I nije im to bilo prvi put. Dakako, možemo im kao olakotnu okolnost uzeti da, kao i toliko puta do tada, nisu ništa razumjeli. Što ih je u tom trenutku nagnalo da započnu deplasiranu raspravu o primatu, evanđelja nam ne pojašnjavaju. Ali svjedoče o njihovom, ali i našem stavu: prvo je pitanje – tko je najveći? Tko ima primat? Ne postavlja li se i danas to pitanje? I te kako: 'kad se uspostavi vanjski vidljivo jedinstvo, a pri tom se jasno misli na priznanje primata rimskoga biskupa, tada ćemo moći zajedno blagovati.' Po čemu smo danas bolji od Dvanaestorice? Isti se obrazac ponavlja. Uvijek je u pitanju volja za moći. Za prvenstvom. 

Što im na to ima reći Isus? On kaže: 'Kraljevi naroda gospoduju nad njima, i njihovi vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. A vi nemojte tako! Nego onaj najveći među vama neka bude kao najmlađi, a upravitelj kao poslužitelj. Jer tko je veći: onaj koji je za stolom ili onaj koji poslužuje? Nije li onaj koji je za stolom? A ja sam među vama kao poslužitelj' (Lk 22.25-27). Kako onda Crkva koja sebe često olako poistovjećuje s Kristom može razmišljati i djelovati u kategorijama vlasti? 'Vi nemojte tako', reče Učitelj. Ne težite za prvim mjestima. Ne nastojte kontrolirati. Poslužitelj ne odlučuje tko će biti za stolom. A mi, iako se zovemo poslužitelji, uzimamo si pravo određivati tko smije, a tko ne blagovati sa stola. Kao da smo mi domaćini, a ne Krist. 

 

O čemu se onda radi kad po stoti (i prvi) put molimo za jedinstvo i kažemo da to ne možemo sami postići već da je to dar Božji, a istovremeno ono što možemo učiniti ne činimo? Kakve nas to tajanstvene sile priječe da za stol pozovemo sestre i braću? Kad je Isus naložio svojim učenicima da ljube jedni druge, onda im nije rekao da mole za to da ljube, već da to konkretno čine. Kad za stol treba pozvati sestru i brata onda za to ne treba moliti, već to treba činiti. Vjerujem da kad ljudi zajedno mole, služe i blaguju, oni jesu jedno. Što znači naći se s ljudima i zajedno moliti za jedinstvo kad su činom molitve dokazali da jesu jedno? Kad dvojica braće zajedno dignu vreću pšenice kako bi nahranili gladnoga oni jesu jedno. Kad dvoje za stolom blaguje (kako zajedno vjeruju) Krista, onda oni jesu jedno. Uskratiti Krista u ime institucionalnog jedinstva je svetogrđe. 

Kad, da progovorim iz svog najužeg okruženja, baptistička i pentekostalna crkva 'moraju' biti 'dvije crkve' iako ih skoro ništa ne razdvaja, ne samo u bitnim već ni u sporednim stvarima, kao onda uopće misliti o nekom 'vanjski vidljivom jedinstvu' između Baptističke i Rimokatoličke crkve? Ljudski se rod tako i toliko razgranao, duhovna su i eklezialna iskustva tako različita da je svaki pokušaj unifikacije unaprijed osuđen na neuspjeh. I ne samo to: takav pokušaj predstavlja bespotrebno trošenje energije na nepotrebno. Prolaznici koji su sinoć (25. siječnja 2011.), na zadnji dan molitve ove osmine prolazili ispred crkve Gospe Lurdske na Žabici u Rijeci gdje su vjernici zajedno molili, ni za trenutak nisu mogli pomisliti da se iza crkvenih zidina nalaze 'četiri crkve' već samo jedna crkva. Kako oni koji zajedno mole u Kristovo ime, mogu biti dvoje? Kako oni koji zajedno služe mogu biti dvoje? Kako oni koji zajedno blaguju mogu biti dvoje? Oni su jedno u Kristu. Za to treba zahvaljivati, a ne moliti. O kad bi nam dobri Bog otvorio oči za stvarnost koju je Isus Krist već ostvario na križu: izmirio s Bogom sve na zemlji i na nebesima. 

 

Riječ koju iz tko zna kojih razloga Rupčić u 1 Solunjanima 2.3 prevodi s 'naše propovijedanje' Ruben Knežević prevodi s 'naše ohrabrivanje'. Izvornik rabi riječ paraklesis. U ovoj se poslanici ova riječ pojavljuje nekoliko puta i bezbroj puta u ostatku Novoga zavjeta. Isti je korijen riječi prisutan i u nazivu Duha Svetoga kako ga rabi Isus u Evanđelju po Ivanu u 14 i 16. poglavlju: parakletos. 

 

Odatle je jasno: ohrabrivanje je služba Duha par excellence. Tamo gdje je na djelu Duh Isusov tamo se napuknuta trska učvršćuje, tinjajući stijenj pali, hromo hoda, slijepo vidi. U poslanici Korinćanima će Pavao reći da je njegova služba, služba pomirenja, a ovdje govori o službi ohrabrivanja. Te su dvije stvarnosti povezane, jer gdje nema pomirenja nema ni ohrabrenja. Ohrabrivanje Solunjana se događalo nakon teškog iskustva zatvora i nevolja u Filipima. A to opet znači da ohrabrivati mogu oni koji su sami prošli nevolju i u njoj se u Boga pouzdali i iz nevolje bili izbavljeni. 

 

Branitelj, kako Isus naziva Duha Svetoga koji je dan svijetu, je 'onaj koji stoji uz koga', onaj koji nemoćniku služi kao potpora, kao ohrabrenje. Podsjeća nas to na Arona i Hura koji su stajali uz Mojsija koji je tijekom bitke protiv Amalečana držao dignute ruke u molitvi. Kad su mu ruke klonule, jer svakome klonu, Aron i Hur nisu rekli: 'Pogledaj se kakav si ti vođa! Mi bismo to sigurno bolje napravili', već su mu rekli: 'Sjedni, a mi ćemo ti ruke držati.' Ishod bitke nam je poznat, a ta su dva čovjeka ostala zapisana u Pismu kao ohrabritelji, kao ljudi Duha. 

 

Kakav je naš svijet danas? Kakva je Hrvatska danas? Potonula ne samo u ekonomsku recesiju, već i u apatiju i beznađe. Kad je više nego danas potrebno da oni koji imaju Duha Isusova to djelatno pokažu svijetu oko sebe ohrabrivanjem, poticanjem, zahvalnim prepoznavanjem truda onih koji još imaju volje djelovati u društvu gdje svaki trud nailazi na kritiku? Neće li se sljedbenici Isusa Krista koji je svakom svojom riječju, svakim svojim pogledom i dodirom budio nadu, najprije u zajednici njegovih sljedbenika učiti tom umijeću? Doslovno svaki trenutak ljudskog hodočašća ovom zemljom treba ohrabrenje. Mogu li se Učiteljevi sljedbenici u Hrvatskoj danas početi prepoznavati po tome što ohrabruju i potiču klonule, bude nadu usred beznađa i govore riječi nade, vjere i utjehe?

Ovih je dana u medijima objavljeno da pastor Terry Jones iz Dove World Outreach Centra na Floridi na dan kad su u New Yorku pred 9 godina srušeni 'Blizanci', planira spaliti primjerak Kur'ana. Iako je riječ o neovisnoj, nedenominacionalnoj crkvi, ponegdje se moglo  pročitati da je riječ o baptističkoj crkvi, što ne odgovora stanju stvari.

 

Na web stranici Dove World Outreach centra (stranica je u trenutku pisanja ovog teksta nedostupna) može se pročitati deset (+5) razloga zašto bi trebalo spaliti knjigu. Bila ona spaljena ili ne, već je i sama najava tog čina izazvala puno pozornosti. Pastor Terry koji je napisao i knjigu 'Islam je od đavla', tvrdi na web stranici da oni nisu nacisti i da se ne spremaju spaliti Kur'an iz mržnje, već, stječe se takav dojam, iz čisto higijenskih razloga. 'Mi nismo nacisti', pišu, i dodaju da poput kršćana iz Djela 19 javno spaljivanje knjige koriste kao priliku za propovijedanje istine, a svakome nakon tog čina, ostavljaju slobodu izbora hoće li slijediti istinu ili ne. 

 

Ovih je dana u Rijeci na festivalu 'Zoom' hrvatsko-slovenski performer Janez Janša gledateljima omogućio rezanje hrvatske zastave ako se pozitivno izjasne na pitanje: 'sramite li se svoje nacije'? Ustanovilo se da se neki uistinu srame sami sebe. 

 

Prisjetiti nam se i čina paljenja primjeraka 'Feral Tribuna' na splitskoj Rivi 1995. godine. Tim se činom izrazilo neslaganje s pisanjem lista koji je iz vizure vldajuće stranke i njezinih pristaša bio 'neprijateljski list', pišući o onome o čemu se drugi nisu usuđivali pisati. Dakako da su oni nakloni svjetonazoru koji je Feral promovirao, u tom činu vidjeli nacizam, mržnju prema slobodnoj misli itd. 

 

'Umjetničkom činu' (rezanje zastave), 'svjedočenju istine' (paljenje Kur'ana) i prosvjedu protiv 'antihrvatskog duha' (paljenje Feral Tribuna) zajedničko je to na se nasilnim činom 'drugoj strani' želi dati na znanje koliko se s njom ne slažemo (kako to već često diljem svijeta čine prosvjednici paljenjem američke i izraelske zastave). Dakako da Jonesovo opravdanje kako u tom činu nema mržnje ne zvuči uvjerljivo. 'Mi imamo istinu, oni žive u laži i moramo u ime te istine iskoristiti svaku mogućnost, uključujući paljenje njihove svete knjige, kako bismo svijetu otvorili oči!' Djeluje nevjerojatno da se kontekst Djela 19 izjednačuje s najavljenim paljenjem Kur'ana. U Djelima su vjernici palili svoje knjige koje su ih prije obraćenja navodile na magijsku, okultnu praksu, dok su nacisti, a sad i Terry Jones, palili tuđe svetinje. Zašto pastor Jones ne bi spalio barem ona poglavlja Biblije u kojima se od Izraela traži da 'bez milosti pobije sve obe narode na koje će naići u obećanoj zemlji', kad već u nekoliko točaka predbacuje islamu da je religija nasilja utemeljena na učenju Kur'ana? 

 

Izuzmemo li razloge protiv paljenja Kur'ana kao što su povećana opasnost po američke interese širom svijeta (ne samo po vojnike u Afganistanu) za što brinu političari, ključni razlog protiv tog čina bio je i ostaje duboko vjerski. Paljenje je znak mržnje, a nauk onoga u čije bi ime pastor Jones to napravio je sve prije nego nauk mržnje. Čin mržnje ne dovodi do obraćenja, koje zaziva Dove World Outreach Centar na svojim web stranicama, nego se njime perpetuira spirala nasilja. 

 

Valjalo bi uložiti nešto više truda da svoje uvjerenje o ne-istinitosti Kur'ana izrazi u ljubavi koja ostaje glavni motiv našega djelovanja. Prema prijateljima, ali i neprijateljima, ako već tako Jones razumije muslimane.