Ako je suditi po prvim javnim istupima i izjavama stranačkih čelnika nakon netom održanih izbora, vrlo će se teško probiti svijest o razlozima postojanja političkih stranaka. Stječe se dojam da stranački dužnosnici misle da stranke postoje zbog sebe, a da je vlast sama sebi cilj. Tako se u izvješću jednih dnevnih novina o sjednici Predsjedništva HDZ-a nakon gubitka izbora moglo pročitati i ovo: ' Idući predsjednik stranke mora biti čist da bi se mogao konfrontirati s Kukuriku vladom. Novo vodstvo stranke ne smije biti ucijenjeno i mora se jasno distancirati od  Ive Sanadera. Tek onda će dobiti potporu članstva za otvorenu političku borbu sa SDP-om, kaže neimenovani izvor u HDZ-u.' U HTV-ovoj emisiji u kojoj su se komentirali rezultati izbora na kraju bipolarne rasprave don Ivan Grubišić upozorio je da je iz rečenoga vidljivo da se nastavlja sa starom praksom konfrontiranja.

Bilo je mučno tijekom kampanje slušati optužbe kako su politički neistomišljenici nedostojni da se za njih glasuje jer 'ne razmišljaju hrvatski', čime se stvara nepotrebna polarizacija društva. Može se razumjeti poneka jača riječ tijekom predizborne kampanje, no ako i nakon nje ostane isti naboj, ista ratnička retorika, a potom i postupci kojih smo bili svjedoci u novijoj hrvatskoj povijesti (splitska Riva i pobirači kestena), onda narod s pravom može sumnjati da je političarima stalo do Hrvatske u koju se kunu, do hrvatskih ljudi i zajedničkog boljitka.

Može li jedan 'glas u pustinji', spomenuti don Grubišić, u novome sazivu Sabora biti dovoljan da se počne stvarati jedna drugačija atmosfera? Da se sudionici parlamentarnih rasprava počnu međusobno uvažavati jer znaju da rade za isti narod, za njegov boljitak, iako su im metode i rješenja različiti. Vlast nije, ili barem ne bi trebala biti, sama sebi cilj. Ali to, kako se već ovih dana čuje na račun don Ivana, zvuči kao moraliziranje. U politici, misle, vrijede neka druga pravila. Tu nema mjesta romantičarskim predodžbama o radu za opće dobro. Zašto je uopće potrebno misliti u kategorijama borbe, ratovanja? Potrebe da se politički neistomišljenik porazi? Iako se pobjedničkoj strani zamjeralo na nedostatku motivacijskog govora u izbornoj noći, valja zamijetiti i vrijednost tog novuma: izbjegavanje trijumfalizma, ponižavanje političkog protivnika, poziv na zajedničko djelovanje na dobro svakog čovjeka koji je svojim glasom dao (ili se od toga suzdržao) legitimitet pobjedničkoj strani ne isključujući pri tom i ostale koji su voljom naroda zasjeli u saborske klupe. Ogromni posao koji je pred novom vlašću u složenim ne samo unutrašnjim već i međunarodnim pitanjima i izazovima, traži odustajanje od zadovoljenja parcijalnih interesa. Tko u konačnici smije reći da voli Hrvatsku ako ju svojim riječima i djelima razdvaja, antagonizira i svađa?

Giorgio Grlj