Netom završeni kamp za pastore i njihove obitelji na Činti, snažno je ohrabrenje vjerovanju u istinitost Apostolovih riječi u Kološanima 2.2,3: '...kako bi se njihova srca ohrabrila, povezana u ljubavi, te dosegnula do sveg bogatstva potpunosti razumijevanja, do spoznanja Božje Tajne - Krista, u kojemu su skrivena sva blaga mudrosti i spoznaje.' Ljubav, tj. poštivanje, prihvaćanje i praštanje braći i sestrama prethodi svakoj spoznaji istine. Možemo to i ovako reći: ljubav prethodi teologiji i nauku.
Povijest nažalost svjedoči da je poredak uglavnom bio obrnut. Na prvo je mjesto redovito zasjedala teologija s naglaskom na pravovjerju. Posljedice znamo: anateme, isključivanja, lomače (i ostale maštovito smišljene sprave za utjerivanje heretika u tor pravovjernih). Uime pravovjerja dokidalo se Kristovo djelo pomirenja. Svojom smrću na križu, ako ćemo vjerovati Apostolovim riječima, Isus je srušio pregradu razdvojnicu i od dvoga učinio jedno (Efežanima poslanica) i ostvario univerzalno pomirenje Boga i čovjeka, omogućujući time i pomirenje među ljudima kao i čovjeka sa stvorenim poretkom (Kološanima poslanica). To je bit Kristova djela i to je ona Tajna o kojoj Apostol govori u svojim poslanicama. Spoznaja te tajne moguća je jedino onda kad su 'srca povezana u ljubavi'. No, nadahnuti aristotelijanskom logikom kroz povijest se išlo drugim putovima spoznaje istine: teološkim pomišljanjima i insistiranjem na čistoći nauka. To dakako ima svoju vrijednost i važnost ali nikako ne može biti na prvome mjestu. Apostol, ispravno shvativši Učitelja zna: zajednica Kristovih sljedbenika u ovom je svijetu prepoznatljiva po međusobnoj ljubavi. Gdje nema ljubavi, tj. međusobnog prihvaćanja i poštivanja svaka je teologija lažna, svaki nauk isprazan jer se protivi temeljnim odrednicama Kristove misije: pomiriti sve i dovesti u Jedno. Nije tajna da, kao i u svakoj ljudskoj zajednici, postoje različiti stavovi po pitanjima vjere i morala i u našem Savezu. I ti stavovi ponekad mogu predstavljati nepremostive prepreke zajedništvu. Prepreka svijesti da prije svega svi ljubimo istog Gospodina i da iz te ljubavi služimo njemu i njegovu narodu. Nije bilo tako na Činti. 'Neću crkvenu politiku i neću teologiju na kampu' reče Toma Magda, predsjednik SBC-a i nastavi: 'družite se i budite prijateji.' I bi tako. Neki se po prvi put susretoše i upoznaše. Drugi produbiše prijateljstva, a svi zajedno spoznasmo da su 'srca povezana u ljubavi' pretpostavka razumijevanju istine i efikasne službe svijetu. Ne obrnuto. Tek nakon što se zajedno jede i pije, zajedno gleda vlastitu djecu kako se druže (na sreću) ne poznavajući antagonizme koji ponekad vladaju među starijima, možemo sjesti oko stola i s povjerenjem u dobre nakane drugog i drugačijeg raspraviti teološka pitanja. Ona nipošto nisu nevažna ali nisu primarna. Primarna je povezanost srdaca u ljubavi. Bogu neka je hvala (i ljudima koji su se oko toga potrudili) na pruženoj nam prilici da se susretnemo 'oči u oči' i u tim očima prepoznamo oči sestara i braće. Giorgio Grlj
Iz tjedna u tjedan mediji zasite javni prostor nekom temom do mjere nepodnošljivosti. Svijet postane plošno mjesto u kojemu nema mjesta ni za što drugo do li za 'prijelomne vijesti'. Proteklih je tjedana izgledalo kao da svijetom marširaju samo pederi i lezbe i da na svijetu osim njih ništa drugo ne postoji. U Splitu je povorka prekinuta, da bi u Zagrebu LGBTIQ zajednica proglasila pobjedu. Nad kim ili čim? Tko je poraženi? Kako razumjeti povorke pedera iz kršćanske perspektive? Biskupi su reagirali na izjave gospodina Keruma da je Split katolički i konzervativni grad i na neki način, ako ne opravdao, barem našao razumijevanje za kamenice koje su raskrvavile neke glave. Biskupi su rekli da se nasilje ne može opravdati pripadnošću kršćanskoj vjeri. Već i to predstavlja pomak s obzirom na svu silu terora koji se kroz povijest baš time opravdavao. No, ovo je pitanje kojim bih se htio pozabaviti: zašto ljudi homoseksualne orijentacije imaju potrebu izaći na ulice i svoju orijentaciju i praksu javno iskazivati i kakva bi s druge strane trebala biti reakcija onih koji za sebe tvrde da su kršćani? U nedjelju, nakon nasiljem prekinute povorke u Splitu, čitali smo na bogoslužju odjeljak iz Pisma u kojemu se opisuje Isusov susret sa carinikom Zakejem (Luka 19). Riječ je o čovjeku koji je, iako bogat, duboko prezren od svog naroda jer je za okupacijsku vlast skupljao porez. Kad je čuo da Isus dolazi u Jerihon, popeo se na divlju smokvu i čijim se granama mogao sakriti kako bi ga vidio. Ali nije izmaknuo Isusovu pogledu koji se, na zaprepaštenje pravovjernih, pozvao k njemu na ručak. I sve se u hipu mijenja. Onaj koji se nakrao, jer je uz porez koji je trebao dati rimskoj upravi, imao pravo dio zadržati za sebe, sad je odjednom spreman vratiti ukradeno u četverostrukoj vrijednosti (ah kad bi tako postupili neki naši Remetinčani). I onda slijedi još veći šok za pravovjerne: 'I on je sin Abrahamov'. Isus ga proglašava vjernikom, pripadnikom Božjega naroda. Što je promijenilo Zakeja? Držim: Isusova otvorenost da ga prihvati, da s njim jede i pije. Jer baš to je Zakeju trebalo. Trebao je čovjeka koji ga neće gledati isključivo kroz ono loše što je napravio (zapazimo: Isus mu ne kaže: 'u redu je to što si uzeo, a amnestirat ću te zato što si me počastio ručkom') već ga gleda kao čovjeka koji je odbačen, marginaliziran, prezren i koji se gadi svim pravovjernima. Ako dobro čitam poruku sa skupova, čini mi se da više od prava, pederi i lezbe traže da budu prihvaćeni, da zbog svoje orijentacije ne budu odbačeni da se osjete ravnopravnim pripadnicima društva. Bez sumnje i u toj populaciji postoje ljudi koji provociraju zbog provokacije same, zbog liječenja vlastitih kompleksa i tko zna kojih sve drugih razloga, ali vjerujem da je njihov temeljni pokretač potreba da budu prihvaćeni. I dok kršćani ni jednog trenutka ne opravdavaju ponašanje koje nije dobro za čovjeka, moraju naći načina da se ugledaju na svog Učitelja koji je stalno bio u društvu s kurvama, carinicima, grešnicima. I tu se baš dobro osjećao i što je još bolje oni sami su se tako dobro osjećali u društvu s njim da su se postajali spremni promijeniti svoj život. Ženi koju su zatekli u preljubu i željeli kamenovati, Isus nije rekao: 'u redu je što si učinila' već: 'ja te ne osuđujem. Idi i od sad više ne griješi.' Nitko nije bacio kamen, a ona sama započela je novi život. Zašto je činila preljub? Vjerujem, jer onaj koji ju je trebao ljubiti to nije činio pa je prihvaćenost tražila u zagrljaju drugoga. Tko zna koliko je među onima koji su kamenjem gađali sudionike povorke u Splitu bilo onih koji su dan prije prevarili ženu? Ali to je valjda prihvatljivo? Tko zna zašto je netko drukčiji? Homo umjesto hetero. Jesu li za to zaslužni genetika, odgoj, pomodarstvo, društvo, seksualno zlostavljanje u djetinjstvu? Može li si netko od 90 i nešto posto kršćana u ovoj zemlji zamisliti Isusa s kamenom u ruci i riječju mržnje na usnama? Odbačeni i prezreni Zakej je iznenada došao u priliku ugostiti Isusa. I to je promijenilo njegov život. Optužbe su ga samo još više cementirale u njegovoj sebičnosti. Ljubav ga je promijenila. Netko će možda reći da se homoseksualne osobe ne žele promijeniti jer su zadovoljne s tim što jesu. No, držim da baš to javno protestiranje pod zaštitom oklopljene specijalne policije pokazuje mjeru unutrašnje frustriranosti i tuge zbog neprihvaćanja od strane većine. Ako kršćani vjeruju da su homoseksualna orijentacija i praksa loše, onda put promjene nisu kamenice već prihvaćanje čovjeka. Paradoksalno, ali baš to je Isusovo 'kršćanstvo'. Kršćani su pozvani jasno izreći svoje neslaganje s homoseksualnom praksom (kao i bilo kojom drugom po čovjeka štetnom praksom), ali istovremeno pokazati prihvaćanje i poštovanje svakog čovjeka naprosto zato što je čovjek. Nisu u pravu pederi kad svaku riječ koja se ne slaže s njihovim svjetonazorom proglašavaju homofobnom. Braćo pederi, kad većini namećete stavove manjine zapravo tražite suspenziju demokracije, a to dugoročno može štetiti samo vama, iako u ovom trenutku izgleda da 'ste pobijedili'. Zar nije baš ratovanje ono protiv čega protestirate pod zastavama duginih boja? Giorgio Grlj
Jedna od parola koja se poput mantre može čuti na prosvjedima koji se ovih dana događaju u Hrvatskoj je: 'Lopovi odlazite!' i njezine varijacije. Iznenađeni predsjednik SDP-a pita: 'Što je SDP ukrao?' računajući, valjda, da se to pitanje mora i može postaviti samo trenutno vladajućem HDZ-u. Kako to da je upravo ta parola postala središnjim identifikacijskim sloganom prosvjeda ne samo u Zagrebu već i u drugim gradovima zemlje? Naprosto tako što ta jedna riječ sažima iskustvo naroda koji nikad u povijesti od ni jednog osvajača nije bio tako pokraden kao što je to bio tijekom posljednjih dvadeset godina. Dio socijalnog raslojavanja može se pripisati onim procesima koji su na dijelu u cijelome svijetu, kad je kriza jednima najbolji prijatelj i vjerojatno mole boga Mamona da ona vječno potraje, dok drugi ostaju bez ičega ili s najnužnijim za život. No, u Hrvatskoj je na dijelu i dva desetljeća dug projekt stvaranja nekoliko bogatih obitelji. Na račun koga i s kojim sredstvima? Ne treba biti ekonomski ekspert pa da se shvati kako je količina novca i drugih vrijednosti koji su se ranije nazivali 'društveno vlasništvo' preko noći, stvorene barutnim dimom, postala 'privatno vlasništvo', moralo biti raspodijeljeno ne po načelima pravednosti i rada već političke podobnosti. Novostečeno 'vlasništvo' je rezultat činjenice da su se pojedinci našli dovoljno blizu vatre i tu se ogrijali dok su se drugima, potaknutima vjerom da je moguća slobodna Hrvatska, kosti ledile u rovovima. Hrvatski narod, ponešto sramežljiv i nenaviknut slobodno izraziti svoje mišljenje, kao da otkriva snagu javno (doduše još ne i jasno) izrečene riječi i zahtjeva. Izriče i očekuje od političke elite da stvori uvjete u kojima će poštenje i vrijedan rad biti nagrađeni, a da oni koji postupaju drugačije snose posljedice, od kojih je odlazak s vlasti samo prva i najblaža. Muku s nepoštenjem, lažju i krađom muče ljudi od kad je svijeta. Tako u Psalmu 101 nalazimo riječi kralja kojemu su na srcu pravednost i istinoljubivost. Tu između ostaloga čitamo: Neće prebivati u kući mojoj tko spletke snuje. Tko govori laži, neće opstati pred mojim očima. Svaki ću dan istrebljivati sve zlikovce u zemlji; iskorijenit ću iz grada Jahvina sve koji čine bezakonje. Kako mi danas možemo računati na to da će političke elite poduzeti korake koji bi građanima ove zemlje vratili smiješak na lice, povjerenje u institucije, vjeru da se pošten rad isplati, da stručnost, istina i svako dobro bivaju nagrađeni, a zlo kažnjeno? Taj stari Psalam započinje riječima koje, držim, nude putokaz: 'Da zapjevam o dobroti i pravdi, tebi, Jahve, da zasviram! Razmatrat ću put savršenstva: kad li ćeš k meni doći?' Dakako, agnosticizam je indiferentan prema onostranom, ali ako to onostrano malo spustimo, malo prizemljimo, malo utjelovimo, eto nam putokaza, prihvatljivog svima. Predizborni predsjednikov slogan glasio je 'PravDA'. A o pravdi pjeva i psalmista. A 'prizemljeni Jahve'? Što bi to moglo biti? Recimo u laičkoj Hrvatskoj: 'Opće dobro!' I to ne kao politička parola, već kao konkretna zauzetost da institucije budu ono što moraju biti. Jer, od 'malog se čovjeka' ne očekuje da mijenja neučinkovito sudstvo, nabujalu birokraciju koja guši svaku pomisao na život i slobodu i poduzetništvo, ali od predsjednika se i te kako očekuje da u okviru svojih ustavnih ovlasti učini nešto za maloga čovjeka. Od premijera(ke) se očekuje daleko više. Kraljeva odlučnost da 'iskorijeni bezakonje' može zvučati utopijski, ali ako netko u svom srcu i u svojoj glavi ne nosi tako uzvišenu ideju nikad neće poduzeti ni prvi korak u njezinu ostvarenju. Ako (makar i prikriveno) nisu malo idealisti (posebice predsjednici i premijeri), uvijek će svoju poziciju shvaćati kao priliku za vlastito bogaćenje, a ne kao službu svima. Kad i koliko upravitelji (na svim razinama) 'razmatraju put savršenstva'? Kako će, ako tome ne pridaju pozornost, voditi narod u poštenju, istinoljubivosti i PravDi? Giorgio Grlj
Događaji u Sjevernoj Africi, koji posljednjih tjedana potresaju svijet, nemaju posljedice samo po svrgnute predsjednike i društva zemalja zahvaćenih prosvjedima, već i po cijeli globalizirani, umreženi svijet. Za razliku od geoloških potresa koji fizički potresu određeno područje, društveni potresi imaju daleko širi utjecaj. Od Francuske revolucije, primjerice, pa do najnovijih svrgavanja vlastodržaca u Tunisu, Egiptu i Libiji (ne nazire se u ovom trenutku je li to konačna lista) politički i društveni potresi širi su po svojim posljedicama. U svijetu koji se kreće zahvaljujući nafti vijesti o svrgavanju vlastodržaca imaju za posljedicu rast njezine cijene. Tako ovih dana slušamo o tome kako je nafta dosegnula cijenu od 120 dolara po barelu, zbog 'straha da bi događaji u Libiji i (nadaju se da neće) Saudijskoj Arabiji, kao najvećem proizvođaču nafte na svijetu, mogli izazvati nestašicu'. Ne kaže se, dakle, da nafte nema, već da postoji strah da bi je moglo biti manje. Drugim riječima, mi danas na benzinskim postajama ne kupujemo benzin već nečiji 'strah'. Dakako, znamo da nije riječ o tome da su, kako se kaže, burze osjetljive na loše vijesti (čega bez sumnje ima), već da špekulanti koriste svaku priliku za brzu zaradu. Prije svega ne znamo hoće li uistinu nafte biti manje (jer to samo daje priliku drugim zemljama da namire 'manjak' i bolje zarade), a drugo, kad bi se taj scenarij i ostvario on je za sada ipak samo scenarij, a ne i stvarnost. Kao i toliko puta do sada, strah od nečega (što se uglavnom ne zbude) u budućnosti, donese nelagodu danas. Autor Hebrejima poslanice nam veli da 'đavao strahom od smrti cijeloga života, drži ljude u pokornosti, u ropstvu' (Heb 2.15). Ako smrt shvatimo šire od samog fizičkog odlaska s ovoga svijeta, već i kao izostanak vrijednosti, smisla, onda je jasno da je današnji svijet, znanstveno protumačen, ali istovremeno lišen barem naznaka odgovora na pitanja smisla, lako držati u pokornosti kojekavim konstruiranim strahovima. Danas je to strah od nedostatka nafte, sutra će biti nešto drugo. Bitno je održati atmosferu straha. I to dobro naplatiti. Jer, jasno je da će nafte uvijek biti dok god ju fizički ne iscrpimo. Veliki igrači uvijek 'u rukavu' imaju dovoljno dobrih karata, a da bi ih neka pobuna mogla iznenaditi. Takozvani strah je samo maska kojom se prikriva prilika za dobar i ničim opravdan (extra) profit. Dobro je, barem znati, da pri ulijevanju goriva na kasi nećemo platiti benzin, već nečiji strah. Stvaran ili iskonstruiran. No, pri tom ne dopustimo da i sami u taj strah budemo uvučeni tjeskobnom brigom za sutra. Jer sutra će se, reče Učitelj, samo brinuti za se. Giorgio Grlj
|
|
