U 10. poglavlju Markova Evanđelja nalazimo Isusa kako sa svojim učenicima uzlazi u Jeruzalem. Usput im po treći puta predskazuje svoju muku, smrt i uskrsnuće. Na tom putu još prolaze kroz Jerihon i zatim Isus mesijanski ulazi u Jeruzalem. U tom kratkom vremenu Isus dva puta postavlja isto pitanje. U prvom slučaju prilaze mu dvojca učenika, Jakov i Ivan, i kažu: željeli bismo da nam učiniš što te zamolimo. Nato Isus pita: „Što želite da vam učinim?“ Nešto kasnije susreću slijepca Bartimeja koji viče kako bi skrenuo Isusovu pozornost. Kada ga Isus pozove postavlja mu isto pitanje; „Što želiš da ti učinim?“ Isusovo pitanje je isto, ali odgovori su sasvim različiti.

Jakov i Ivan su dovoljno dugo s Isusom, među prvima su pozvani da ga slijede. Razumiju da će Isus uskoro nešto učiniti. Spominje svoju slavu, svoje novo kraljevstvo, pa su oni zaključili da je ovo možda poslijednja prilika da se predbilježe za neka dobra mjesta u tom novom kraljevstvu. Njihova je želja sjediti jedan s desna a drugi s lijeva u Isusovoj slavi. U toj želji na površinu izlazi ljudska ideja o veličini i prestižu. Oslikava se tu piramida moći. Valja se popeti što više, na sam vrh ako je moguće. Tako ćemo imati  i prestiž i moć za odlučivanje i vladanje nad drugima. Isus odgovara kratko: „Znate da oni koji se priznaju vladarima nad narodima okrutno postupaju s njima i da se njihovi velikaši služe svojom vlašću protiv njih! Oni koji idu prema gore ne razmišljaju o drugima. Učenici u želji da si osiguraju mjesto u novom poretku uopće ne čuju i ne mare za Isusovu muku i smrt koja mu predstoji. A to su ljudi koji su s Isusom već tri godine i još uvijek ne vide i ne razumiju. Zato Isus mora otvoreno reći: „Ali tako neka ne bude među vama. Naprotiv, tko bi želio biti najveći među vama, neka bude vaš poslužnik! A tko bi želio biti prvi među vama, neka bude rob svima, jer Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i da dadne život svoj kao otkup mjesto svih!“ Isus im pokazuje da svoju moć ne koristi kako bi vladao, već kako bi služio.

S druge strane imamo slijepca – prosjaka koji viče Isusu: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se.“ Ispravno ga oslovljava kao kralja, Sina Davidovog, i ne traži položaj već samo milost. Svjestan je da ne zaslužuje ništa, ne traži slavu već jednostavno samo da progleda. Razumio je Bartimej da ovisi o nekom drugom, da sam ne može ništa.

Jakov i Ivan kao odgovor na svoju želju dobivaju ukor. Bartimeju je molba ispunjena: Hajde – reče mu Isus – tvoja te vjera spasila! Kaže mu Isus.
Na dva načina ljudi pristupaju Bogu – onaj pogrešni, gdje ga pokušavaju instrumentalizirati za svoje sebične ambicije. Takvi ostaju razočarani.  Ispravan je pristup onaj, kad Bogu prilazimo svjesni njegove veličine i svoje potpune nemoći. U takvom je pristupu ne ostajemo razočarani, nego primamo radost spasenja.