Razmišljanja ususret blagdanu Duha Svetoga

Izriču li time evanđelisti i naša iskustva ili smo mi 'bolji' od te sumnjičave Jedanaestorice?  Susret s Uskrslim bi trebao, barem tako naša logika govori, rezultirati ushitom, radošću, novom motivacijom. Ali, paradoksalno, malo što od toga nalazimo na stranicama Evanđelja (dakako ima i toga). Skoro nikakva korist od toga što su ga njihove oči vidjele. Mnogi su i prije vidjeli čuda, pa ipak nisu vjerovali.

Ništa od ushita do Pedesetnice. Isus ih je izabrao da prošire i nastave njegovo djelo. Istinski motivator za to se pokazao jedino Duh Sveti koji ih je pohodio na Pedesetnicu. Snaga (fizičkog) viđenja Uskrslog bi bila nedovoljna bez 'izlića Duha'.

A mi? Mi pred sobom imamo i čitamo tekst(ove) koji svjedoče o raznim i davnim događajima nekih pojedinaca, jednoga naroda (Izraela) i jedne jako fragmentirane skupine (rane Crkve). Pokreće li nas to na nastavak Isusova djela (služba pomirenja, kako bi rekao Pavao u 2 Korinćanima)? To što čitamo o životima 'velikana vjere' ponekad u nama izaziva želju da ih nasljedujemo, a ponekad i rezignaciju jer 'ipak su oni bili velikani vjere'.

Ako je dakle jedino Duh Sveti motivator čovjeka za božansku stvarnost, onda nam nema druge nego se ozbiljno pozabaviti pitanjem o njegovoj prisutnosti u našim životima kako pojedinaca, tako i zajednice. Isus reče da je Duh poput vjetra i da je svaki koga vodi Duh biće slobode (Ivan 3.8; Galaćanima 5). Ipak, postoji li nešto što bi nam ukazalo na moguće načine djelovanja Duha, a što bi nadilazilo puko shematiziranje?

Prvo, Bog 'šalje'  Duha tamo i onima koji ga traže. Postoji li neki primjer izlića Duha, a da ljudi nisu bili raspoloženi za njegovo primanje? Učitelj reče: 'Tko traži taj nalazi, i tko kuca njemu se otvara.' Uvijek se možemo i moramo pitati ima li u nama iste želje kao u psalmista: 'Moje mi srce govori: Traži lice Jahvino!' (Ps 27.8).

Duh nije nasilan. Predstavljam si ga kao povjetarac koji lagano nuka čovjeka na dobro. No, kad ga netko svjesno i namjerno zazove u svoj život i otvori mu srce tada nastupa poput silnoga vihora. Pjesma kaže: 'Nek se sila Duha tvog, spusti na mene... slomi me skrši me...' Duh to nikad ne čini bez čovjekova pristanka. Nasilje je neželjena sila, a to ne spada na Duha. Ali Duh silno djeluje tamo gdje mu čovjek iskaže dobrodošlicu.

Drugo, Duh je slobodan i da nije podložan nikakvom shematiziranju. Svjedočanstva, posebice ono o Pedesetnici o silasku Duha na tako upečatljiv i rekao bih, dramatičan način, mogu nas navesti na kopiranje. A baš to ne treba činiti. Način, mjesto, vrijeme, okolnosti, osobe sve se to mijenja i sve ima svoje specifičnosti. Ne samo onih događaja koje nalazimo zapisane u Bibliji, već i sva svjedočanstva o djelovanju Duha kroz povijest.

Baš Pedesetnica može poslužiti kao primjer kako se ponekad shematizira djelovanje slobodnoga Duha. Pa se tako kaže da je jedini znak 'krštenja u Duhu' govor u jezicima. Dakako da to i jest i može biti jedan od znakova intenzivnog djelovanja Duha, ali je li i jedini autentični dokaz? Nakon Pedesetnice iz Djela, nešto se slično počelo događati tek s Pentekostalnim i karizmatskim buđenjem. Znači li to da je Duh bio neaktivan oko 1900 godina? Da nije bilo ljudi Duha tijekom tog razdoblja? Naravno da ne!

Koliko 'vrsta' vjetra postoji? Bura, jugo, maestral, tramontana... Svaki ima svoje lice, svoje 'navike', i u konačnici neku posebnu korist i svrhu. A Duh i vjetar, kazuje Učitelj, imaju sličnosti. A jedna je baš u nepredvidivosti: 'Ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide...'