 U Južnoafričkom gradu Cape Townu će se od 16. do 25. listopada 2010. održati Kongres Lausannskog pokreta za evangelizaciju svijeta.
Cilj skupa u Cape Townu je ponovo buđenje duha Lausannskog pokreta kako je predstavljen i u Lausannskom zavjetu: promicanje jedinstva, poniznost u služenju i poziv na akciju za globalnu evangelizaciju.
Na skupu u Cape Townu sudjelovat će preko 4 000 sudionika iz preko 200 zemalja. Očekuje se da više tisuća drugih kršćanskih vođa sudjeluje virtualno - preko interneta i drugih komunikacijskih kanala. Međunarodna skupina je postavila kriterije kako bi se osiguralo da kongresu pribivaju muškarci i žene koji će predstavljati svu raznolikost naroda, etničkih skupina, dob, zanimanja i denominacijske pripadnosti.
U godinama koje su prethodile ovom događaju locirana su najvažnija pitanja koja se nameću današnjoj Crkvi i svjetskoj evangelizaciji i cjelovitoj službi. O tim se pitanjima razgovara prije Kongresa, o njima će se razgovarati tijekom i nakon skupa u Cape Townu s nadom da će se roditi nove strategije i novi suradnički napori kako bi mnogi mogli čuti i odgovoriti Kristovoj poruci predstavljenoj na relevantan i kulturološki prikladan način.
Lausannski je pokret osnovao Billy Graham 1974 godine kad je održan prvi skup u švicarskom gradu Lausanni. Drugi veliki skup bio je 1989. u Manili na Filipinima, i sad je pred nama treći u Cape Townu u Južnoj Africi.
Hrvatsku će na Kongresu predstavljati skupina od 8 osoba. Veći dio njih se susreo u Zagrebu, u četvrtak, 2. rujna kako bi se upoznali, zajedno molili i planirali detalje puta na koji će krenuti polovicom listopada.
Sve detalje o Kongresu i povijesti, kao i praćenje samog kongresa moguće je ovdje:
Tijekom kongresa izravno će i na ovoj stranici biti moguće pratiti događanja u Južnoj Africi s posebnim izvješćima o radu hrvatske delegacije.
|
|
"Svršeni su računi ove godine. Bila je Boga mi crna po nas Hrvate. Dobrote nedoživismo nikakove, zla i premnogo. Kiša i tuča, poplava poharala zemlju... 9. studenoga ošinu nas strahoviti potres te uništi u našem liepom Zagrebu mnogo liepih nada. Ne samo ljudi, ne samo Madjari i Austrijanci, i narav se proti nama urotila, sve zlo je navalilo na nas biedne Hrvate. Hoće li bolje biti? Mora jedan put, ta gore nemože biti nego što je sada. Da se ta crna godina i ljuto zavši, padala je danas u Zagrebu tuča. Vrieme je toplo, vlažno kao u proljeće, sniegu ni traga. Mi stojimo moralno i materijalno u blatu. Hoće li Bog tome biednome narodu ikada pomoći? upitah se često za ovih zadnjih dana godine. Čovjek gotovo da sdvoji, toliko se pojavila kod nas kukavica, toliko ništarija i propalica, toliko ima lopovštine, da te groza hvata. Poštenje, dosljednost, karakter dan danas su kod nas gotovo suvišni pojavi."
Ovo je fragment iz dnevnika Augusta Šenoe kojeg je napisao na 'staro ljeto' 1880. Bilo je to posljednje Silvestrovo Augustova života. Imao je samo 43 godine života, kada je umro, 13.12.1881. godine. Teško možemo reći da je svaka sličnost s našom današnjicom slučajna. I mi se pitamo se što nas čeka u novoj godini. Hoće li doista propasti Euro i time dovedesti u pitanje i postojanje Europe kakve poznajemo? Hoće li nas poharati još jedna i još gora recesija? Hoće li biti nekih novih, ne daj Bože, ratova? Što će biti s našom djecom? Hoćemo li se ikada izvući iz moralnog i materijalnog blata? Odakle da izvučemo osmjeh i optimizam za novu godinu? Ili Šenoinim riječima: Hoće li Bog tome biednome narodu ikada pomoći? Ni biblijskim piscima ovakvi osjećaji nisu strani. U Knjizi Propovjednika čitamo: 'Što je bilo opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. Ima li išta o čemu bi se moglo reći: „Gle ovo je novo!“ sve je već davno prije nas postojalo.' No, nasreću, to nije sve što Biblija ima za reći na tu temu. Knjiga znakovitog naslova, Tužaljke, uz sve ovo staro i zastrašujuće ipak ima nadasve ohrabrujuću poruku: Dobrota Gospodnja nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo, Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika! To znači da se usprkos svemu Boža ljubav prema ljudima ne mijenja niti smanjuje. Uvijek možemo računati na nju. Zato će i veliki apostol Pavao reći u svojoj poslanici Korinćanima: 'Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti. Ako s jedne strane imamo stvarnost kakvu imamo, s druge strane imamo i mnogo veće Božje obećanje koje je moćnije i postojanije od svake krize. Božja dobrota nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. Oni se obnavaljaju svako jutro. Božja je vjernost velika. S tom vječnom istinom želim svima vama dragi čitatelji blagoslovljenu novu 2012. godinu. p. Toma Magda |
|
|
Ako je suditi po prvim javnim istupima i izjavama stranačkih čelnika nakon netom održanih izbora, vrlo će se teško probiti svijest o razlozima postojanja političkih stranaka. Stječe se dojam da stranački dužnosnici misle da stranke postoje zbog sebe, a da je vlast sama sebi cilj. Tako se u izvješću jednih dnevnih novina o sjednici Predsjedništva HDZ-a nakon gubitka izbora moglo pročitati i ovo: ' Idući predsjednik stranke mora biti čist da bi se mogao konfrontirati s Kukuriku vladom. Novo vodstvo stranke ne smije biti ucijenjeno i mora se jasno distancirati od Ive Sanadera. Tek onda će dobiti potporu članstva za otvorenu političku borbu sa SDP-om, kaže neimenovani izvor u HDZ-u.' U HTV-ovoj emisiji u kojoj su se komentirali rezultati izbora na kraju bipolarne rasprave don Ivan Grubišić upozorio je da je iz rečenoga vidljivo da se nastavlja sa starom praksom konfrontiranja. Bilo je mučno tijekom kampanje slušati optužbe kako su politički neistomišljenici nedostojni da se za njih glasuje jer 'ne razmišljaju hrvatski', čime se stvara nepotrebna polarizacija društva. Može se razumjeti poneka jača riječ tijekom predizborne kampanje, no ako i nakon nje ostane isti naboj, ista ratnička retorika, a potom i postupci kojih smo bili svjedoci u novijoj hrvatskoj povijesti (splitska Riva i pobirači kestena), onda narod s pravom može sumnjati da je političarima stalo do Hrvatske u koju se kunu, do hrvatskih ljudi i zajedničkog boljitka. Može li jedan 'glas u pustinji', spomenuti don Grubišić, u novome sazivu Sabora biti dovoljan da se počne stvarati jedna drugačija atmosfera? Da se sudionici parlamentarnih rasprava počnu međusobno uvažavati jer znaju da rade za isti narod, za njegov boljitak, iako su im metode i rješenja različiti. Vlast nije, ili barem ne bi trebala biti, sama sebi cilj. Ali to, kako se već ovih dana čuje na račun don Ivana, zvuči kao moraliziranje. U politici, misle, vrijede neka druga pravila. Tu nema mjesta romantičarskim predodžbama o radu za opće dobro. Zašto je uopće potrebno misliti u kategorijama borbe, ratovanja? Potrebe da se politički neistomišljenik porazi? Iako se pobjedničkoj strani zamjeralo na nedostatku motivacijskog govora u izbornoj noći, valja zamijetiti i vrijednost tog novuma: izbjegavanje trijumfalizma, ponižavanje političkog protivnika, poziv na zajedničko djelovanje na dobro svakog čovjeka koji je svojim glasom dao (ili se od toga suzdržao) legitimitet pobjedničkoj strani ne isključujući pri tom i ostale koji su voljom naroda zasjeli u saborske klupe. Ogromni posao koji je pred novom vlašću u složenim ne samo unutrašnjim već i međunarodnim pitanjima i izazovima, traži odustajanje od zadovoljenja parcijalnih interesa. Tko u konačnici smije reći da voli Hrvatsku ako ju svojim riječima i djelima razdvaja, antagonizira i svađa? Giorgio Grlj
|
|
 Stuart McAllister je znanstvenik, filozof i poznati predavač kršćanske apologetike na Oxfordu i još nekoliko fakulteta u Europi i Americi. Bio je dugogodišnji Glavni tajnik Europske evanđeoske alijanse. Proteklog je tjedna posjetio Hrvatsku i na konferenciji 'Ima nade' u Crikvenici, kao i u Čakovcu održao nekoliko zapaženih predavanja o temi nade, a za emisiju Sola Gratia dao je intervju našem suradniku, pastoru Damiru Pintariću. Intervju prenosimo u cjelosti:
Pintarić: Zašto niste ateist?
Dr McAllister: Vjerojatno ima mnogo razloga s kojima bih mogao izaći danas i ponuditi kao odgovore. Odrastao sam u obitelji gdje je otac bio, ono što bi u Engleskoj danas nazvali socijalist. Nitko od mojih prijatelja u Škotskoj gdje sam odrastao nije bio odgajan u kršćanskom domu, niti je odlazio u crkvu. U svojim sam tinejdžerskim godinama s gnušanjem gledao na religiju i mislio sam da je religija samo bijeg, da je ''štaka'' slabim ljudima koji nemaju nekih mentalnih sposobnosti. Moja životna filozofija bila je živjeti za užitak i uzeti od života ono što trebaš. Tu sam filozofiju živio. Jednom me djevojka s kojom sam tada živio pitala što mislim o Isusu. Moj je odgovor bio: ''Ništa, niti razmišljam o njemu niti me zanima.'' No, s vremenom, ona je pronašla istinsku vjeru, doživjela je istinsku promjenu te me je jednom pozvala s njezinim prijateljima na druženje i raspravu o Bogu. Prvi sam put u svojem životu čuo kršćansku poruku i postavljao sam razna pitanja i iznosio svoje ''mudre'' argumente, no činjenica je da sam te noći prvi puta susreo Boga. Slijedećih sam 25 godina proveo u shvaćanju što to zapravo znači. Dakle, nisam ateist jer kao prvo Bog se predstavio meni, i sve ove godine sam promatrao koji su to argumenti zbog kojih kršćanstvo ima smisla. Danas gledam i čvrsto vjerujem da kršćanstvo ima mnogo intelektualnih i jasnih razloga zašto je ono istinito i održivo u odnosu na ateizam.
Pintarić: Postmodernistički skepticizam, strah od budućnosti, nesigurnost, dvojbe, dio su naše svakodnevnice. Je li nada iluzija? Ima li nade za Europu? Ako da, gdje se nada nalazi?
Dr McAllister: Pravo pitanje je koja je narav nade i gdje se nada može pronaći. 20. stoljeće bilo je stoljeće iluzija za Europu. Nisu sve bile loše. Stoljeće je počelo s idejom da će na kontinentu zaživjeti društvena i politička sloboda. Međutim, snovi 19. stoljeća pretvorili su se u noćne more 20. stoljeća. Suvremeni modernistički projekt pretvorio se u postmodernistički skepticizam. Što je bila nada za Europu? Rekao bih da je to prije bio optimizam nego nada, jer je sam korijen takve nade bio odbacivanje Boga i metafizičkog. Boga smo u Europi odbacili, ignorirali i u konačnosti ušutkali u javnim rasprava. No, ako ljudi misle da Bog ne može govoriti, to ne znači da će On i prestati govoriti. Mislim da postoji nada za Europu. Ako uistinu postoji Stvoritelj koji je stvorio cjelokupnu povijest, onda je ta nada isključivo u Njemu. Ta nada ima dobar odaziv i prihvaćanje kod mladih ljudi i mislioca i u našoj kulturi. Zašto? Zato jer umjesto življenja u zatvorenom sustavu, gdje su sve mogućnosti u rukama muškaraca i žena, onih dobrih i onih loših, suprotno tome, postoji budućnost koja je otvorena jer postoji Bog koji uvijek djeluje i može nas iznenaditi. To daje prostora mašti i poziva nas da promišljamo o kulturi, da vratimo natrag etička načela srži našeg postojanja. Europa je bila najsnažnija onda kada su njome vladale kršćanske vrijednosti. Prema tome i pluralističko društvo i demokratko društvo koje je otvoreno za dijalog, dio je jednadžbe. Međutim, želimo li o Europi nešto novo naučiti, moramo se pitati zbog čega Kineski mislioci razmišljaju o vrijednostima koje su kršćani donijeli u Kinu, a u Europi te vrijednosti odbacuju. Nada koja je usidrena u snazi koja je mnogo veća od naše snage i snage našeg uma, može nam donijeti istinsku budućnost.
Pintarić: Često predajete studentima, prisutni ste na raznim forumima, debatama, sveučilišni ste profesor. Naše slušatelje sigurno će zanimati vaše mišljenje o sljedećem. U kakvom su odnosu vjera i razum? Isključuju li se oni međusobno ili su možda partneri ?
Dr McAllister: Neki ljudi su skloni vjerovati da su vjera i razum neprijatelji, no to je zato što imaju pogrešnu definiciju vjere. Oni smatraju da je vjera uvjerenje u nešto što znaš da nije istinito. Biblija upotrebljava riječ vjera u smislu pouzdanja, povjerenja. Pouzdajemo se u nešto što je istinito, a ne u nešto što je laž. U kršćanskoj povijesti, vjera i razum su uvijek išli ruku pod ruku. Neki od najvećih mislioca Europske kulture su bili upravo kršćanski mislioci, kao npr. Toma Akvinski ili William Wilberforce. Širom svijeta postoje mislioci čije su duboke misle izrečene u vjeri. Toga ima i u znanosti, primjerice nekoliko mojih kolega s Oxfordskog sveučilišta, nekoliko doktora znanosti, dr. John Lenox, dr. McGrath i drugi koji su sam vrh u svojim područjima djelovanja. Dakle, ideja da kada postaneš kršćanin isključuješ mozak, je smiješna karikatura. Vjera i razum su suradnici i trebamo oboje. Vjera unaprjeđuje razum, a razum upravlja vjerom. To dvoje se u učinkovitom kršćanskom življenju moraju podupirati.
Pintarić: Za kraj ovog kratkog intervjuja, bit ću slobodan upitati vas gdje Vi osobno pronalazite nadu, snagu i razlog da idete dalje?
Dr McAllister: U poslanici Rimljanima je zapisano ''A Bog, izvor svake nade, neka vam dadne potpunu radost i mir u vjeri da napredujete u nadi snagom Duha Svetoga.'' Vidio sam carstva kako nastaju i nestaju. Volim povijest i nešto što sam zapazio je da je kršćanstvo preživjelo sve napade, sva odvraćanja. Svi volimo dobre priče, a Biblija je priča o životu. Važnost dobre priče je da treba imati dobar završetak. Zbog toga imam osobnu nadu jer je Bog obećao dobar završetak. To znači da globalno zatopljenje nema posljednju riječ, iranska i sjevernokorejska vlada nemaju posljednje riječi, globalni kapitalizam također nema posljednju riječ. Bog je rekao: '' Evo činim sve novo.'' Zbog toga se pouzdajem u Onoga koji ima snagu ispuniti svoje obećanje. To mi daje nadu za danas i za sutra.
|
|
